Ukopan legendarni fudbaler Željezničara Edin Sprečo

Legendarni fudbaler Željezničara, Edin Sprečo, danas je ukopan u Gradskom groblju Vlakovo. Dženazi su prisustvovali rukovodioci, fudbaleri, treneri i uposlenici FK Željezničar, mnogobrojni prijatelji, bivši saigrači, istaknuti igrači bh. fudbala, te veliki broj navijača Željezničara.

Zdenko Jelić se emotivno oprostio od Spreče.

“Otišao je još jedan vojnik FK Željezničar. Otišao je Edin Sprečo. Otišao je u 73. godini života.

Za Želju je bio vezan od pionirskih dana gdje je, kao svi dječaci rođeni na Grbavici, fudbalsku abecedu upravo naučio u plavo-bijelom dresu.

Za seniorsku ekipu debitovao je, sada već daleke 1965 godine, da bi plavo-bijeli dres nosio punih 12 godina. Odigrao je 234 utakmice i postigao 75 golova. Za „A“ reprezentaciju Jugoslavije sakupio je tri nastupa. Debitovao je 1. novembra 1967. godine u Roterdamu protiv Holandije u pobjedi od 2:1, a zatim iste godine u još jednom trijumfu protiv Albanije 4:0. Treću i posljednju utakmicu, odigrao je dvije godine kasnije u Helsinkiju protiv Finske 1969. godine i ponovo postigao gol. Edin Sprečo igrao je u jednoj od najslavnijih napadačkih petorki YU nogometa, u sastavu: Jelušić, Osim, Bukal, Sprečo i Fikret Mujkić. Kasnije, kad se ta petorka razišla, bio je skoro jednako ubitačan i u šampionskoj generaciji 1972. sa Jelušićem, Jankovićem, Bukalom i Derakovićem. Te dvije navale i danas pamte mnogi golmani bivše zajedničke države.

Kao napadač bio je „kost u grlu“ velikoj četvorki jugoslovenskog nogometa. Bio je ukras na Željinoj šampionskoj fasadi 1972. godine.

Poznato je da je Željo u to vrijeme bio apostrofiran kao gospodski klub, uz OFK Beograd i Velež kao gubitnički klub. Da je zaista tako potvrđuje i čestitka tadašnjeg, sada već pokojnog, trenera Crvene Zvezde, Miljana Miljanića, koji je nakon derbija na Koševu i odlučujućeg Sprečinog gola, izjavio : „Prije utakmice sam svojim igračima u svlačionici rekao da ako zaustavimo Spreču, mi ćemo biti ti koji će se radovati šampionskoj tituli. Nismo uspjeli i sada Željo zasluženo slavi“.

Vrlo sam tužan zbog Sepija. Bio je veliki igrač, golgeter, asistent. Na žalost u reprezentaciji je igrao jako malo. Dvanaest godina, ne računajući omladinski staž, kao igrač, posvetio je Želji. Obožavao je klub. Kada su mnogi početkom rata napustili klub, on je ostao uz svog Želju.
Igrajući u Nizozemskoj, Rudaru iz Velenja, Iskri iz Bugojna, znao je odakle je krenuo. A krenuo je sa Grbavice i iz svog Želje.

Za našeg Sepija Željo je bio emocija, a on sam prijatelj kakav se stiče jednom u životu. I u ratu, kada su se mnogi dušebrižnici trudili i poduzimali sve, da ugase Želju, ostao je uz plavo-bijelu boju i nije dao da se desi najgori scenarij. Scenarij gašenja Kluba!

Kažu da nije dovoljno samo dobro baratati loptom, postizati golove, asistirati, osvajati titule i individualna priznanja, odnosno biti samo uspješan u sportu kojim se baviš. Da bi ušetao na listu onih najboljih Željinih i bh. fudbalera svih vremena, potrebno je biti samosvjestan svojih kvaliteta. Ujedno pucati od samopouzdanja, pa makar to bilo i pomalo bezobrazno. Glasno govoriti kako si dobar i zaplašiti druge da ti ime olako ne izgovaraju.

Edin Sprečo je dobro znao ko je i šta je uradio za nogomet. Nije mu bio potreban niko od saigrača ili novina da mu kaže: „Hej, ti si nevjerovatan. Ti si čovječe legenda“. Bio je duboko svjestan toga i dobro je znao da nema mnogo boljih od njega. Da je elita.

I… onda mi kažete da je Edin Sprečo umro? Kažem vam da je možda umro, ali to ne znači da nije živ!

Sepi, neka ti je laka zemlja bosanska!”