Te 1999. godine iz Švedske je stigla poruka u BiH, na njoj je pisalo “Ibrahimović”

Zlatan je jučer dobio spomenik u Malmeu. Više hiljada stanovnika ovog švedskog grada došlo je da vidi svog junaka, koji je odrastao pored njih, u ovom gradu na jugu zemlje.

Spomenik je u prirodnoj veličini, u pozi dok slavi gol, njegovoj, valjda, najdražoj. Podsjećat će njegove sugrađane na velikog asa, koji ih je toliko puta učinio ponosnima.

Na predstavljanju svog spomenika bilo je zanimljivo čuti što će reći nekadašnji švedski reprezentativac i aktealni napadač američkog LA Galaxyja.

“Vrlo sam zadovoljan i sretan. Ovo će ostaviti trag, ovo je nešto što će ostati zauvijek. Sad kad su na svijetu dva Ibrahimovića, to će biti bolje mjesto za život. Ali i opasnije” našalio se Ibra.

Hajmo se malo podsjetiti kako smo pronašli Zlatana 1999. godine.

Zapravo kako ga je “snimio” Bosanac iz Višegrada, poslao poruku svom zemljaku u Sarajevu, a ovaj prenio novinaru, piše Emir Delić za Sportske.ba.

Ovaj papir mi je dao fotograf u Dnevnom Avazu Zijad Kasapović, a njemu Rasim Suljkić iz Višegrada, trener u Švedskoj.

Na njemu su podaci o Zlatanu Ibrahimoviću i Admiru Resuloviću, talentovanim nogometašima.

I kontakt Rasima Suljkića, bivšeg igrača i trenera koji je među prvima prepoznao Zlatanov talenat.

Nije bilo whatsappa i vibera, mailovi su tek profunkcionisali, ali informacija o čudesnom igraču probila se do Sarajeva.

Admir se nikad nije javio i volio bih da znam šta se desilo s njegovom karijerom.

Rasim me je fino pripremio za Zlatana.

“Ako mu pogodiš žicu, čućeš zanimljivu životnu priču. Molim te neka tamo u Bosni saznaju za njega” kazao mi je Rasim Suljkić.

Napravio sam tekst o zvijezdi koja dolazi, o momku koji je već tada pokazivao da je poseban u svakom smislu.

Trebao je Zlatan zaigrati za BiH, nedostajalo je više upornosti s naše strane, a manje sujete. Mogli smo ga dobiti za sva vremena s lijepom riječi, obećanjem da imamo ozbiljne planove s njim.

Nije bila sudbina da zaigra za BiH, a ja znam da sam kao novinar učinio jedino što sam mogao tada – predstaviti ga našoj javnosti kao igrača i zamoliti ga da razgovara sa ljudima iz našeg Saveza.

Prihvatio je razgovor, ali nije bilo dogovora. Priča je poznata manje više.

I tako, Admir je ostao samo talenat. Zlatan je postao igračina, jedan od najboljih svih vremena.

Zijo nije više među živima, a Rasim je postao nastavnik.

Švedska je dobila najboljeg svih vremena, posebnog u svakom smislu.

Mi, Bosanci i Hercegovci, dobili smo priliku da mu se divimo gledajući ga na najvećim svjetskim arenama, ponosni što na dresu stoji jedno prezime, svjetsko, a naše, bosanskohercegovačko!