Svaka čast Deji i Piksiju, ali Safet Sušić je ubedljivo najjači igrač

Radmilo Mihajlović je ušao u anale jugoslovenskog fudbala kao prvi Srbin koji je ponio kapitensku traku u dresu Dinama iz Zagreba. Legendarni as sarajevskog Željezničara smatra da napad na vaterpoliste Crvene zvezde u Splitu ne smije da ugrozi ideju o formiranju Regionalne lige u fudbalu.

„To je bio izdvojen slučaj i mogao je da se dogodi u bilo kom gradu. Huligana je uvijek bilo širom stare države i uvijek će ih biti. Ne može ta manjina da utiče na projekat od višeg interesa za sve nas u regionu. Samo kroz Regionalnu ligu možemo da podignemo kvalitet fudbala koji je trenutno na jako niskom nivou. Naročito u Bosni i Hercegovini gdje veliki broj klubova nema ni potencijal ni infrastrukturu za učešće u elitnom rangu“, rekao je za Anadolu Agency (AA) Mihajlović.

Njegov Željo ima predivan stadion, ali nikako da napravi iskorak u rezultatskom smislu.

„Pratim redovno utakmice Željezničara i Sarajeva. Grbavica je oduvijek imala nešto posebno, tu neku navijačku energiju koja se osjeća i danas kada nema rezultata. Druga je stvar što finansijska situacija u klubu ne dozvoljava dovođenje kvalitetnih igrača koji bi momentalno pravili razliku na terenu. Svojim prijateljima iz Želje toplo preporučujem da slijede primjer Zvezdana Terzića i Mitra Mrkele koji su preuzeli Zvezdu u jako teškom trenutku, angažovali zvučna pojačanja, dodatno se zadužili i sada ubiru plodove. Također su napravili sjajan potez vraćanjem nekih momaka koji imaju ogroman potencijal, ali se nisu snašli u inostranstvu. Sada su ih preporodili kroz Ligu Evrope i Ligu šampiona, prodaju ih za višestruko veće svote novca i skoro da su isplatili kompletan dug koji se mjerio u milionima eura. Dakle, mora ponekad i da se rizikuje“, smatra Mihajlović.

Prelazak srpskog napadača Komnena Andrića u Dinamo iz Zagreba ne predstavlja ’čudo neviđeno’ za Radmila Mihajlovića kome je legendarni Joška Skoblar u sezoni 1988/89. ukazao čast da u derbiju protiv Partizana ponese kapitensku traku najpopularnijeg hrvatskog kluba.

„Samo plitki ljudi ne shvataju suštinu. Sportisti su uvijek bili primjer lijepog ponašanja. Čak ni za vrijeme rata nisam sreo fudbalera koji je bio sklon ekstremnom nacionalizmu i sa kojim bi razgovor tekao u neprijatnom tonu. Mnogo je klubova širom svijeta koji u svojim redovima imaju Hrvate, Srbe, Bosance, Makedonce, Crnogorce… I svi se oni druže, međusobno posjećuju, sklapaju kumstva. To je sasvim normalno, ne može tamo neki stranac da nam bude veći prijatelj od čovjeka koji govori našim jezikom. Nole često trenira u Hrvatskoj i koristi svaku priliku da potencira svoje simpatije prema toj zemlji i prema hrvatskom narodu. Moramo već jednom da shvatimo da je rat prošlost i da živimo u civilizovanom društvu gdje jedni druge treba da poštujemo i da se pomažemo“, naglasio je Mihajlović.

Respekt među igračima

Respekt među igračima se ni u staroj ”Jugi” nikada nije dovodio u pitanje, bez obzira na ogromnu konkurenciju i konstantno nezadovoljstvo onih koji bi zbog famoznog ”ključa” bili izostavljeni sa spiska selektora.

„Sjećam se svog i Dejinog debija za reprezentaciju. Igrali smo u Splitu protiv Turske. Veoma čudna i neprijatna atmosfera, pobijedili smo 4:0, a cijeli Poljud je zviždao Ivici Osimu jer nije pozvao Baku Sliškovića. Mnogo je igrača koji u to vrijeme nisu dobili šansu, jer su neki drugi morali da igraju na njihovim mjestima. Recimo, Švabo je forsirao Zlatka Vujovića, iako sam u to vrijeme bio u boljoj formi i davao neuporedivo više golova. Protiv Švajcarske u Lucernu zatresem mrežu glavom, on me poslije 15 minuta izvuče iz igre. Zlatka izuzetno cijenim, takav profesionalac se rađa jednom u 50 godina, ali je u tom periodu bilo mnogo boljih špiceva u Jugoslaviji. Milko Đurovski, Pančev, Jakovljević, Škoro, Deverić, Predrag Jurić… Osim je uvijek birao igrače u koje je imao neograničeno povjerenje i za koje je znao da ga nikada neće izdati. Čini mi se da je meni davao šansu samo zato što je morao, iako sam uvijek bio maksimalno korektan prema njemu, ostavljao srce na terenu i uvijek bio među najboljima u ekipi“, kazao je Mihajlović.

Koliko se lutalo sa timom u to vrijeme, najbolje govori podatak da su u tih šest utakmica na kojima je Mihajlović branio boje Jugoslavije, čak četvorica golmana dobila šansu da stanu između stativa.

„Ravnić, Ivković, Leković i Radača. Stalno se nešto rotiralo i nije bilo okosnice ekipe. Ja sam uvijek za to da u reprezentaciji igraju oni koji su trenutno u najboljoj formi. Zato sam i rekao u dokumentarnom filmu o Osimu da se tada suviše vodilo računa da svaka republika bude zastupljena sa određenim brojem igrača. Jedan Slovenac, dva Makedonca, eventualno neki Albanac i Crnogorac i ostatak tima iz Srbije, Hrvatske i Bosne. To je stvaralo negativnu atmosferu u javnosti i uvijek je bilo kivnih igrača“, pričao je Mihajlović.

Oprostio Osimu

Nije bilo lako sastaviti ekipu za običnu prijateljsku utakmicu, a Mihajlović napominje ”zamislite Osimove muke dok je kratio spisak putnika za Svjetsko prvenstvo u Italiji”:

„To me najviše boli i ne znam da li ću ikada biti u stanju da mu oprostim što me nije poveo. Imali smo posljednju provjeru na Vembliju protiv Engleske i već tada sam mogao da naslutim šta se sprema. Sjedio sam u holu hotela sa Farukom, Mešom, Papetom i Škorom kada nam je prišao i zamjerio nam da previše vremena provodimo zajedno i da bi to njemu moglo da napravi problem u Beogradu. Odgovorili smo ’pa šefe i Beograđani se drže zajedno, to je sasvim normalno’. Priznajem, tada do mene nije dopiralo kakav je to pritisak sa kojim se on nosio jer su ga stalno prozivali da protežira igrače iz Sarajeva. Ipak, najviše mu zamjeram što nijednom nije došao u Minhen da me gleda uživo, a išao je nekoliko puta kod Meše i Faruka u Sošo ili kod Vulića na Majorku. To nije u redu. Par godina kasnije, sreli smo se na nekim pripremama, ja sa Šalkeom, on sa Panatinaikosom i pitao sam ga zašto se tako ponio prema meni. Rekao sam mu ’šefe, nisam ja više onaj Radmilo iz Foče, mogli ste bar da mi dozvolite da vas ugostim u Minhenu i da vas upoznam sa ljudima iz Bajerna’. Njegovo objašnjenje je bilo da bi mu Škoro i ja pravili probleme ukoliko nas ne bi stavljao u startnu postavu i da mu je bilo lakše da nas uopšte ne povede na Svjetsko prvenstvo. Taj odgovor ne mogu da prihvatim, smatram da je za mene kao člana šampionskog tima Bajerna bilo mjesta u avionu za Italiju. Ali OK, oprostio sam mu, mada ću cijelog života patiti što nisam dobio šansu da branim boje svoje države na tako značajnom turniru“.

Samo jedan virtuoz, zahvaljujući svojim igračkim i ljudskim kvalitetima, nikada nije bio predmet diskusije i uvijek je imao zagarantovano mjesto u bilo kojoj ekipi.

„Svaka čast Deji i Piksiju, ali Safet Sušić je ubedljivo najjači igrač sa kojim sam igrao tokom karijere. Ovi mlađi ne znaju, ali to što je Pape umio sa loptom, ja u svom životu nisam vidio. Sjećam se nekih priprema u Foči, bio sam dijete, on došao sa reprezentacijom i ide jednom stranom ulice, ja ga pratim sa druge strane i ne mogu da skinem pogled sa njega. Poslije kad smo zaigrali zajedno, ja mu kažem ’Pape, nekada sam ti se divio, a sada smo u istoj ekipi’. On se postidio i prosto mu je bilo neprijatno, kaže ’hajde nemoj zezati’. Bio je jako skroman i prizeman. Ali na terenu, pakao od igrača. Lijeva, desna, spoljna, puna, dribling, pregled igre… Izuzetno stamen, jake noge, jak na lopti, kad mu je dodaš znaš da je kao u sefu. Imao je onaj plasiran šut unutrašnjom sa 25 metara, postizao je golove kao od šale. Nismo mi puno igrali zajedno, ali na tih par treninga i nekoliko utakmica, osjećaj je bio fantastičan. Samo mi kaže ’mali, ne gledaj uopšte u mom pravcu, samo mi kretanjem daj do znanja šta hoćeš i lopta će ti stići tamo gdje treba. I stvarno, kako bih potrčao u prostor, uslijedio bi pas sa mnogo felša, kao teledirigovano, mogao sam da zažmurim. Ostalo bi mi samo da ponesem loptu i završim posao. Jedan genijalac“, istakao je Mihajlović.

Kada bi sastavljao idealan tim od svojih saigrača i imao samo jedno mjesto za nekoga iz reprezentacije, za Radmila Mihajlovića ne bi bilo dileme.

„Sa Piksijem i Dejom sam generacija, znamo se od pionira i omladinaca. Neka mi ne zamjere. Jednostavno, Pape je imao klasu više. Piksi je takođe bio svestran, nepredvidiv sa prekidima i driblinzima. Dejo više individualac, nekako specifičan tip. Trebalo ga je istrpjeti, što su Italijani i uradili te prve sezone. Znate kada bi mu u Njemačkoj dozvolili da proda četiri lopte za poluvrijeme, odmah bi ga stavili na transfer listu. Umio je da bude indolentan, da ga za 90 minuta ne vidiš na terenu. A Sušić ne, Sušić je stalno bio prisutan, nudio se, preuzimao odgovornost u najtežim trenucima. Recimo, protiv Argentine na Marakani, dao je tri komada i igrao se sa njima kao sa djecom. Pa na Koševu protiv Hamburga. I to onog Hamburga sa Kalcom, Magatom, Hrubešom… Ovo što sada radi Mesi, to je Pape radio Nijemcima u toj utakmici. Poigravao se sa njima kao na ulici. Ili ode sa Sarajevom u Beograd i presluša Zvezdu sa 4:1. Simultanka. Neponovljivo“, rekao je Mihajlović.

Zvuči prosto nepojmljivo da je Sarajevo drugu titulu u klupskoj istoriji osvojilo bez pomoći Safeta Sušića.

„Namjestilo se, mada je ekipa ostala ista. Samo je Pape otišao u inostranstvo. Bili su veoma jaki, Jakov i Musemija u špicu (Jakovljević i Musemić, op.aut), Pašić lijevo, Janjoš desno, Milak, Kapetanović, Radeljaš… Ozbiljna ekipa. Nama iz ’plavog’ dijela Sarajeva nije smetalo što je titula stigla na Koševo. Čak smo im i pomogli spektakularnim remijem protiv Hajduka (4:4). Nije među nama bilo toliko netrpeljivosti kao u slučaju Zvezde i Partizana ili Dinama i Hajduka. Svakako da je pobjeda u sarajevskom derbiju bila stvar prestiža, ali nismo se tukli i hvatali za gušu. Odgovor na njihovu titulu bio je naš bljesak i plasman u polufinale Kupa UEFA“, sjećao se Mihajlović.

Sliven, Sion, Univerzitatea, Dinamo Minsk, Videoton. Željin san se 1985. godine prekinuo kada je bilo najljepše. Na korak od velikog finala sa Real Madridom.

„Najteže je bilo sa Rumunima. Dao sam gol u revanšu gdje smo briljantnom igrom nadoknadili dva gola minusa iz Krajove. Ostaje velika žal jer smo individualno bili za klasu bolji od Videotona. Ja sam dobio žuti karton u Mađarskoj i nisam imao pravo nastupa na Grbavici. Atmosfera je bila veličanstvena, bile su one dvije drvene tribine, pa su navijači skaknjem i lupanjem stvarali stravičan pritisak. Sve se odvijalo kao u bajci, Ćurić je zauzeo moje mjesto u špicu i dao gol, Bahtić nastavio svoj golgeterski niz i imali smo rezultat koji nas vodi u finale. I onda jedna nepažnja, sticaj okolnosti. Samardžija se okliznuo, Čilić ispao, iz potpuno bezazlene akcije poslije duplog pasa, taj Ćuhai je savladao Škrbu i šokirao cijeli stadion. Nikada neću prežaliti što nismo dobili priliku da se odmjerimo sa Realom. Ne znam kako bismo prošli u Madridu, ali sam ubijeđen da bi na Grbavici Željo imao šansu da sruši velikog rivala“, mišljenja je Mihajlović.

Još jedna velika žal muči bivšeg centarfora Željezničara:

„Mogao sam tu debitantsku sezonu u seniorskom timu da obilježim osvajanjem šampionske titule. Vodila se žestoka borba do posljednjeg kola. Zvezda je prva prošla kroz cilj, ali je imala samo dva boda više od nas, Partizana i Rijeke. Nevjerovatan rasplet prvenstva. Platili smo ceh neiskustvu i nesposobnosti nekih ljudi unutar Upravnog odbora. Prosto su nam usadili gubitnički mentalitet. Bili smo kadri da u svaku utakmicu uđemo sa imperativom pobjede, ali se često dešavalo da na gostovanja odlazimo sa ciljem da odigramo neriješeno. Recimo, u Beogradu smo uvijek išli na nulu. Zašto?! Ja sam to naučio u Bundesligi, za koji god tim da igraš, nikada ne praviš strategiju na remi. Uvijek ideš na pobjedu, pa ako bude neriješeno, dobar je i bod“.

Ostaje u sjećanju i čuveno ’Šajberovo kolo’ u sezoni 1985/86. Željo se sa Sarajevom utrkivao ko će da primi više golova od Partizana i Crvene zvezde.

„Najiskrenije, mi mlađi nismo znali za dogovor. Borili smo se za plasman u Kup UEFA, Partizan za titulu. Kada sam dao gol u prvom poluvremenu i otišao van terena da se radujem, sudija Beriša Šinasi mi je pokazao žuti karton i rekao ’gol ne važi, šta se praviš lud, zar ne znaš?’. Ja u čudu. Znam da sam krenuo sa svoje polovine, nema govora o ofsajdu. Tada sam shvatio da nisu čista posla. U poluvremenu smo ušli revoltirani u svlačionicu, u jednom trenutku nismo htjeli ni da nastavimo utakmicu. Uprava je zaprijetila da moramo da izađemo. Sjećam se da sam sa Smajom Verlaševićem koji je te sezone došao kod nas iz Tuzle, sklopio dogovor da izginemo na terenu i da im svima pokvarimo planove. Nažalost, sve je već bilo riješeno. Kako bi pao gol na JNA, tako je padao i na Koševu. Poslije su me dodatno iznervirali zbog te nove utakmice. Izmaltretirali su nas da dođemo sa mora i da uhvatimo čarter za Beograd, da bi nas na stadionu sačekale prazne tribine i protivnik koji nije želio da izađe na teren. Besmisleno“, govorio je Mihajlović.

Ćiro je posebna ličnost

Iako je sve vrijeme ’koketirao’ sa Crvenom zvezdom, Radmilo Mihajlović je u ljetnjem prelaznom roku 1988. godine završio u dresu zagrebačkog Dinama. U članku iz Tempa, iz tog perioda, stoji ogroman naslov ”Ćiru ne bih prevario ni za pet miliona maraka”.

„Ćiro je posebna ličnost. Ostavio je ogroman pečat na moju karijeru, iako se ispostavilo da nismo sarađivali ni mjesec dana u Dinamu. Zvezda mi je tada nudila 250.000 maraka i stan u Bloku 45. Ćiro je rekao ’imaš sve to, puta dva’. Dao mi je pola miliona maraka i da biram stan na bilo kojoj lokaciji u Zagrebu. Nisam se dvoumio nijednog trenutka, mada je moja želja oduvijek bila da obučem Zvezdin dres. Proveo sam predivnih godinu dana na Maksimiru, ostaće mi zauvijek u sjećanju golovi u Kupu UEFA. Izbacili smo Bešiktaš i poslije ispali od Štutgarta. ’Švabe’ su u to vrijeme bile strahovito jaka ekipa, imali su Klinsmana, Buhvalda, Gaudinja, Kataneca, Frica Valtera… Upravo smo Valter i ja bili strijelci u zagrebačkom remiju 1:1. U prvenstvu nismo uspjeli da ostvarimo zapaženiji rezultat, bili smo peti, iza Zvezde, Partizana, Hajduka i Rada. Zvezda je u to vrijeme stvarala tim za osvajanje Kupa šampiona, mi smo imali smjenu generacija, Škoro je otišao u Torino, Zvijezdan Cvetković u Manhajm. Boban je morao u vojsku, ali smo ga izvlačili iz uniforme za neke bitnije utakmice. Borili smo se koliko smo mogli, ali realno, nismo imali kvalitet za titulu. Bilo je igrača koji su tek kasnije eksplodirali i napravili velike karijere. Poput Zvonimira Solda. Kod nas je bio nekako nedorečen, vrlo hladan tip, sa onom igrom u laganom ritmu, otpozadi, slično Slaviši Jokanoviću. Nisam mogao ni da pretpostavim da će se razviti u igrača koji je kasnije bio nosilac igre u Štutgartu i hrvatskoj reprezentaciji“, istakao je Mihajlović.