Sušić: Najdraži gol postigao sam Željezničaru

Bio je mađioničar u kopačkama. Imao je sve – dribling, jak i precizan šut, sjajan pas. Safet Sušić (13. april 1955, Zavidovići), trener i selektor. Jednom rječju, uspješan čovjek, objavile su jučer Novosti.

Rođeni ste u Zavidovićima, debitovali u domaćoj Krivaji sa 16 godina, a zatim prešli u Sarajevo?

– Iskreno, ne sjećam se protiv koga sam odigrao prvu utakmicu, ali, dobro se sjećam prvog gola. Pobijedili smo Proleter iz Zrenjanina s 3:2, bila je ciča zima, smrzao sam se kao nikad. Ipak, grijao me je taj gol – prvijenac.

Devet godina u dresu Sarajeva (221-85), šta biste iz tog vremena izdvojili s ove vremenske distance?

– Bila su to lijepa vremena, uvijek smo imali solidnu ekipu, ali nismo mogli da se borimo za sam vrh. Velika četvorka – Zvezda, Partizan, Dinamo i Hajduk – zaista je bila dominantna. Ipak, jednom smo bili drugi, iza Crvene zvezde, jednom smo čak bili i jesenji prvaci, dva puta igrali u Kupu UEFA.

Za reprezentaciju Jugoslavije (54-21) debitovali ste 5. oktobra 1977. u Budimpešti protiv Mađarske sa dva gola?

– Pamtim tu utakmicu zato što je meni bila prva a Draganu Džajiću posljednja u dresu reprezentacije. Eto, imao sam to zadovoljstvo da sa Džajom, koji je za mene naš najbolji igrač svih vremena, odigram bar tu jednu utakmicu.

Mnogo golova ste postigli, koji su vam najdraži?

– Sjećam se mnogih, ali mi je najdraži onaj koji sam postigao protiv Željezničara. Bila je to moja posljednja godina u Sarajevu, igralo se na Koševu pred 50.000 navijača, pobijedili smo s 2:1 gradskog rivala, a postigao sam zaista prelijep gol.

Voljeli ste i da asistirate?

– Nisam imao previše obaveza, mogu reći da sam bio slobodan igrač, išao sam i lijevo i desno, pa u sam špic. I mogu vam reći da mi je veće zadovoljstvo predstavljalo da namjestim nego da postignem gol.

Dribling je bilo vaše najjače oružje?

– Pa, može se tako reći. Moram da istaknem da sam uvijek imao korektan odnos prema protivnicima, iako sam često dobijao i batine. Nikada mi nije bio cilj da nekog napravim smiješnim, zato sam rijetko proturao loptu kroz noge. Ali, igrao sam za publiku, koja je voljela moje driblinge. Mislim da sam bio najjači kada sam mijenjao pravac, iz punog trka, a to mi je omogućavala moja konstitucija. Nisam bio previsok, imao sam jake noge, a ta promjena pravca mi je donosila prednost koju sam poslije koristio da asistiram ili pogađam.

Da li je istina da ste potpisali predugovor sa Interom, a da ste poslije stavili potpis i na ugovor sa Torinom?

– To je baš interesantna priča. Dragan Džajić je bio dobar sa asom Intera Sandrom Macolom i napravio mi je kontakt, ali sam ja preko menadžera Naletelića duže vrijeme bio u priči sa Torinom. Igrali smo s Vojvodinom, a na utakmicu su došli Macola, Mogi iz Intera i predstavnik Rome koga sam ja odmah odbio jer nikada prije nisam s njima kontaktirao. Na dan utakmice, u 10 sati, trebalo je da dođe Mogi sa svojima, on je kasnio, a ja sam mislio da se predomislio i da se neće pojaviti. I sjeo sam za sto sa Macolom i njegovom ekipom. Onda su mi oni dali komadić papira, kao dokaz da su pričali sa mnom i ja sam to potpisao. To nije bio nikakav ugovor, niti je postojao neki pečat ili bilo šta slično. Onda dolaze ljudi iz Torina, ja kažem ovima iz Intera da sam njima dao riječ, sjednem, dogovorimo se i ja potpišem za bikove.

Tada kreće pometnja, Inter vas je tužio, a FS Italije suspendovao?

– Tako je, bez obzira na to što moj potpis na tom papiru nije imao snagu predugovora, oni su to tako protumačili, nisu priznali ugovor sa Torinom i izrekli su mi suspenziju. To je značilo da godinu dana ne mogu da igram u Italiji.

I tako, umjesto u Italiji, karijeru ste nastavili u Francuskoj?

– Tu je ključnu ulogu odigrao Ivica Šurjak koji je igrao za PSG. Ali, htio je u Italiju, u Udinese, i predložio mene. Pariški klub je bio tek u povoju, a tim mlad i neiskusan. U moje vrijeme Bordeaux je bio najjači u Francuskoj, kasnije je primat preuzeo Nantes. Ostao sam osam i po godina, uspjeli smo čak da jednom budemo šampioni, osvojili smo i Kup.

A vi ste proglašeni za najboljeg stranca koji je ikad igrao u Francuskoj?

– To je, naravno, veliko priznanje, pogotovo što je tu anketu sproveo “France football”, a izabrali su me novinari. Na toj listi Josip Skoblar je bio drugi, a svoje mesto su našli i Dragan Džajić, Vahid Halilhodžić…

Kada je reprezentacija u pitanju, Svjetsko prvenstvo u Španiji ostaje enigma i dan-danas?

– Sada, kada je prošlo toliko vremena, neću da tražim razloge. Ali, ta Španija ostaje mrlja, ljuta rana jer je to najbolja reprezentacija u kojoj sam igrao, a dres sa nacionalnim grbom oblačio sam 54 puta. Opravdanje ne postoji, morali smo mnogo bolje. Podbacili su svi, osim dva-tri igrača, a najviše najbolji, pogotovo mi u napadu!

U Italiji 1990. bilo je mnogo bolje, a opet, ostaje žal poslije poraza od Argentine u četvrtfinalu?

– Upravo tako. U Italiji smo igrali odlično, ostvarili lijep uspjeh, na kraju smo bili peti na svijetu. Ali, ko da prežali poraz od Argentine sa bijele tačke, poslije žestokoh 120 minuta. Uvjeren sam da bismo savladali Maradoninu četu da nismo 90 minuta igrali sa igračem manje poslije isključenja Šabanadžovića. Refik je prvi karton dobio, svi su konstatovali, bez razloga, a drugi je postojao, Maradona je znao da padne…

A u polufinalu bismo igrali protiv Italije koja nije pružala dobre partije?

– Ko zna, vjerovatno bismo stigli do finala. Argentinci su dobili Italijane na penale. Šteta, taj zlosrećni crveni karton i nedostatak sreće su nas spriječili da možda ostvarimo i najveći uspjeh u historiji fudbalske Jugoslavije.

Postigli ste tri het-trika, što je takođe raritet?

– Rumunima sam postigao tri gola u Bukureštu, a onda slijedi het-trik protiv Italije u Zagrebu u junu 1978, pa još jedan protiv tadašnjih svjetskih prvaka Argentinaca dva mjeseca poslije u Beogradu. Ponosan sam, nije lako tresti mreže takvih reprezentacija.

Sa bratom Seadom odigrali ste zajedno u reprezentaciji samo jednu utakmicu, ko je bio bolji igrač?
– Igrali smo zajedno protiv Španije, a to što nije više igrao za reprezentaciju njegova je greška. Mnoge stvari je volio više nego fudbal, da mu je bio privrženiji postigao bi mnogo više jer je zaista posjedovao kvalitet. Ne volim poređenja, pogotovo ne ova bratska, Sead je stariji od mene dvije godine i bio mi je, kada smo bili klinci, uzor. Time sam vam sve rekao.

Ostali ste u fudbalu kao trener, a najveći uspjeh postigli ste kao selektor Bosne i Hercegovine?

– Pet godina sam bio selektor BiH, u prvim kvalifikacijama stali smo u baražu, a u drugom smo otišli na Svjetsko prvenstvo što je, naravno, najveći uspjeh, i za selekciju i za mene.

Vodili ste mnogo klubova, najviše u Turskoj?

– Da, trenirao sam u Francuskoj Caen i Evian, Al Hilal iz Saudijske Arabije, a u Turskoj Istanbul, Konyju, Ankaragucu, Rize, Ankaraspor i donedavno Alanyju. Iskreno, nijedna ekipa nije bila vrhunska, uglavnom su se borile za opstanak pa nisam mogao da ostvarim značajnije uspjehe. Ali tri-četiri ekipe sam spašavao ispadanja, a kako planiram da radim još šest-sedam godina, možda ću dobiti i neki veći klub.