Serie A – Crno na bijelo: Šta će se dogoditi ako Juventus kupi Pjanića

Sentimentalnost je, ne radoznalost ubila mačku.

Ako nas je istorija nešto naučila onda je to da Juventus, za razliku od ostala dva velika italijanska kluba, umije da se oslobodi igrača u pravom trenutku.

Ako za svjedoka pozovemo noviju istoriju, Zidane i Roberto Baggio su svakako ilustrativni primjeri, mada bi taj slučaj mogao da poduprem još Edgarom Davidsom, Zbigniew Boniekom ili Gianlucaom Viallijem.

Veliki Inter iz 2010. je upravo odsustvo te vrline, da zamijeni vojsku koja je upravo prošla kroz slavoluk koštalo budućnosti, odnosno označilo tavorenje u ovoj deceniji, a Milan je baš primjer iz udžbenika za odlaganje stvari, odnosno čekanje da se stvari riješe od sebe.

Oni su se doduše oslobodili Pirla što je procjena ravna onoj Portlandovoj iz 1984. kada su uzeli čovjeka sa koljenima od stakla Sam Bowie umjesto Jordana. Umjesto toga, dugo su vukli ostale veterane i u maniru komunističkih partija rahmetli Varšavskog pakta uspjeli da stare zamijene još starijima, da ne kažem mumijama.

Da se vratim Juventusu. Kada sam prošlog ljeta napisao da će biti prvak i da će Napoli završiti na drugom mjestu, to vam je templejt i za sljedeću sezonu, i vrlo vjerovatno ostatak decenije.

Serija A je došla na onaj raspored snaga koji recimo postoji u Grčkoj. Olimpijakos ima sistem i novce, ostali nemaju ništa.

Možda će vam zvučati prejako, ali ne možete da ignorišete činjenice.

Juventus je i ovu godinu završio sa profitom, uspio da presvuče košuljicu i zamijeni Teveza koji je pravio razliku Dybalom, da modifikuje igru bez Pirla i utrapi Vidala bez pola koljena za 40 miliona Bayernu.

Uz sve to, opet su pogodili sa pojačanjima, bilo da je u pitanju Alex Sandro koji je izazivao skepsu jer Brazilci ne uspijevaju u Juventusu, bilo slobodni agent Khedira koji je uvijek na ivici povrede, ali kada igra, jednostavno je odličan.

Dybalu neću posebno da komentarišem, to je sljedeća velika stvar u svjetskom fudbalu, a u Mandžukića nije bilo sumnje, njegov voljni momenat je DNK Juventusa, taj čovjek stoji klubu kao saliven.

Dodajte na to da su uspjeli da uklope Ruganija, štopera za sljedećih deset godina i da je sada ostalo da mu nađu drugara za sljedeću deceniju i shvatićete, njihova tranzicija je prošla potpuno bezbolno.

Nije to samo sposobnost Juventusa, ima nešto i u odsustvu konkurencije.

Sadašnji Juve, sa fakturisanih 350 miliona (jedini italijanski klub u top 10 po zaradi) je ponekad jednooki kiklop u kraljevstvu slijepih.

Osim što imaju novce i sopstveni stadion, pokupovali su mlađe igrače koje će proslijediti Sasuolu dok čekaju da pukom srećom preživjeli dinosaurus, Lega Calcio dozvoli igranje rezervnim timovima u trećoj ligi. Kada budu dobili mogućnost da igrače kale na jednom mjestu (čak su razmišljali u tu svrhu da kupe portugalski Belenenses) jasno je da će njihovi resursi obezbjeđivati dominaciju na duže staze.

Jer, nemaju rivale.

Ako podrazumijevate da Napoli, Roma i Fiorentina mogu da trče tu trku, možda bi trebalo da konsultujete logiku.

Ne biva. Higuain nije Maradona, niti su ovo vesele osamdesete, jednostavno Napoli nema ekonomsku moć da dovede 20 igrača dovoljno kvalitetnih za šampionsku trku. Oni su bolji od ostalih jer imaju ozbiljnijeg trenera u Sarriju i svakako igrača koji pravi prevagu, ali ne protiv Juventusa. Jer, Pipitu su poslije derbija u Torinu tamo negdje krajem zime spasavali kao redova Rayana iz džepa Barzaglija.

Roma skupo prodaje, Sabatini je učinio čuda ranom detekcijom ozbiljnih igrača, ali to nije dovoljno, osim pritiska, “Lupa” nema kada da stvori tim koji će biti na okupu više od dvije sezone. Jednostavno, igrači ih prerastu, ne možete svake godine da punite bisage prodajama od 30+ miliona i da očekujete da ćete dovesti adekvatne zamjene. Kod Rome je ona klasična situacija, ta vučica stalno juri svoj rep i čini joj se kako je blizu, ali u svakom krugu kreće iz početka.

Fiorentina svakako nije nešto o čemu je smisleno raspravljati u vezi sa prvim mjestom, što nas dovodi do suštine.

Juventusu mogu da pariraju samo milanski klubovi i to je prirodno stanje stvari.

Ali, Inter je ponovo pucao sebi u noge i to ne jednom, oni su baš uporni u samopovređivanju bilo sa Mancinijem na klupi, bilo teorijom da ako kupiš 10 igrača u svakom prelaznom roku postoji veća šansa da ćeš ubosti makar dva. Problem je što te taj sistem eliminacije uvede u dug od 400 miliona eura, a izgleda da nema Kineza radih da peglaju minus.

Milan je talac Silvija Berlusconija, “Vitez” ga je sveo na čistu perverziju, ali, i ako ga pusti iz svog kazamata, liječenje će biti dugo i bolno.

Ne zavaravajte se da će Alibaba i njegov konzorcijum otključati pećinu sa blagom. Kinezi, za razliku od Arapa zarađuju prstima umjesto bušenjem zemlje. Eventualni novi vlasnici će kuću graditi od temelja, to podrazumijeva novi stadion, eliminaciju uzroka i pokušaj da se troši zarađeno. Sa italijanskim klubovima ta promjena filozofije ide teško, jer su navikli da jedu na veresiju. Tako je Thohir poslije godinu dana shvatio da su dobra njegovog kontinenta podijelili engleski osvajači, odnosno da je Premijer liga zauzela teritorije i da je veoma teško prodati brend Inter, tim prije jer ne pobjeđuješ.

To je klasična kvaka 22 koja čeka Milan, kako spasiti preostalu vrijednost i zaustaviti pad uz racionalno ponašanje na tržištu? To da dovedete Ibrahimovića i potrošite na njegovu platu ono što ćete eventualno zaraditi ako se vratite u Ligu šampina podsjeća na genijalnost prosječnog Balkanca, “Kupiću brzi automobil iako nemam za benzin”.

Ovo nije muzika za uši Juventusa, odsustvo konkurencije ti razbija imunitet, prestaješ da se čeličiš kada prelako pobjeđuješ.

Ma kako tim bio nadmoćan, nije normalno da pobijediš na 25 od 26 utakmica u prvenstvu. Upravo to odsustvo patnje je možda omekšalo Juventus u onih košmarnih 20 minuta u Minhenu kada su prosuli dobijeno.

Jer, ovakav Juventus je bolji i od Bayerna, i od Reala, to nije sporno, samo, povjerovali su za trenutak da se i bez preživljavanja može pobjeđivati. Na nivou na kome su igrali, ta greška je, jasno plaćena.

Da se vratimo u Grčku. Olympiacos svake godine dobije lavovski dio novca od TV prava, prvi je bez otpora, igra direktno u Ligi šampiona. Pazite sad, pokupi najbolje igrače iz drugih klubova, bira strance iz nešto skupljih izloga za razliku od recimo Panathinaikosa koji dovodi besplatne i jeftine, i to je to, svake godine trči protiv najvećeg rivala sa nogama u vreći.

Šta će se dogoditi ako Juventus kupi Pjanića ili na sadašnji tim u koji je prošlog ljeta uložio 120 miliona eura, investira još toliko? I to ovoga puta bez potrebe da uigrava tim i ponovo uči da hoda bez Pirla.

Ne morate da se trudite, ta priča je već ispričana i prije nego što počne krajem avgusta…

*Tekst je dio nove fudbalske platforme Baraž koja okuplja najpoznatije autore sa prostora bivše Jugoslavije i bavi se promišljanjem tema iz svjetskog fudbala, ali i fudbalskim dešavanjima u šampionatima ex SFRJ.