Postigao dva gola za Wolfsburg: “Bosanska glava ne može fulati loptu, nikako“

Čestitke i pozivi za intervjue zapljusnuli su mu mobitel, Marin Pongračić bio je tražena osoba dan nakon što je zabio dva gola za Wolfsburg protiv Bayera u Leverkusenu (4:1). To su mu prvi pogoci u profesionalnoj karijeri.

– Najljepša nagrada bili su mi poljupci i zagrljaj moje Antonele, kad smo se vratili kući u pola tri ujutro. Nije bilo drugog velikog slavlja – kazao nam je za Sportske novosti 22-godišnji stoper.

– Dobio sam mnogo čestitki, neke su me nasmijale, kao komentar “Bosanska glava ne može fulati loptu, nikako“. Cura mi je poslala nekoliko lijepih poruka, otac i majka također, no bilo ih je i od ljudi od kojih nisam očekivao. Jako sam sretan.

Jeste li nekome posvetili golove?

– Pokojnom didi Antunu. Točno je rođen na taj dan 26. maja. Baš njemu sam posvetio te golove. Obožavao je nogomet i mene, gledao me u Slavonskom Brodu gdje sam igrao za mladu hrvatsku reprezentaciju, kad sam dobio prvi poziv.

Porodica je u Njemačku stigla iz Slavonskog Broda, ali porijeklo je bosansko.

– Tata Stribor je iz Slavonskog Broda, a mama Anđelka iz Srednje Bosne, iz Kreševa kod Kiseljaka.

Je li vam to najbolja utakmica u karijeri?

– Ne. Nije. Kad bih oduzeo golove to je bila moja standardna utakmica. Nisam odigrao nešto izvanzemaljsko, ali ta dva pogotka pokrivaju neke pogreškice koje sam imao. Prvih desetak minuta sam prespavao, kao i cijela ekipa. Ljuti me i što su nam na kraju zabili. Poseban osjećaj daju ta dva gola, prva koja sam postigao u karijeri.

Kod proslave ste prekrižili ruke. Kome je to bila poruka?

– Prstima sam pokazao broj 34. To je broj koji sam nosio u Salzburgu, a to su ujedno zadnje dvije cifre poštanskog broja mog grada u Njemačkoj u kojem se rođen. Time ističem da neću zaboraviti odakle sam stigao, a to je i pozdrav prijateljima koji su vjerovali u mene.

Koliko ste suvereno tresli mreže udarcima glavom nakon kornera, činilo se kao da biste tako moglo na svakoj utakmici. Pa kako dosad niste zabili?

– Moram reći da uopće nisam dobar u igri glavom. U Salzburgu sam sa 191 cm bio najviši u ekipi, ali kad smo imali korner stajao sam otraga zato što sam bio toliko bezopasan po gol da me trener radije ostavio da branim eventualnu kontru. No, dosta sam radio na udarcu glavom s trenerima i suigračima, i eto došao je taj dan. Centaršutevi Arnolda bili su prekrasni. Da to nisam zabio ne bih nikad. Čovjek me pogodio u trepavicu.

Jeste li imali poziv kada iz njemačke reprezentacije?

– Nisam imao poziv iz njemačke reprezentacije, ali nema oko toga dvojbe. Ako bih imao poziv njemačke i hrvatske reprezentacije, naravno da bih se odlučio za Hrvatsku. Odgojen sam tako. Kod kuće smo uvijek govorili hrvatski jezik, pratili sve naše reprezentacije, nogometnu, košarkašku, rukometnu, vaterpolsku, nema takve koju nismo. Srcem navijam za Vatrene i bio bi mi najveći ponos da zaigram jednog dana – konstatirao je Marin za Sportske novosti.