Memoari posljednjeg jugoslovenskog selektora

(Plavi vjesnik, januar – februar 1969., prenosimo s bloga Yugopapir)

Pisao: Ivica Osim

Rođen sam u Sarajevu 6. maja 1941. godine. Otac i majka su mi također rođeni u glavnom gradu Bosne i Hercegovine.

Međutim, njihovi roditelji su stranog porijekla i iz drugih republika.

Roditelji moje majke su bili Poljak i Čehinja, a od oca Slovenac i Njemica.

Inače, i otac i majka su mi bili aktivni sportaši. Majka je vježbala u “Sokolu” (današnji DTO “Partizan”), a otac je bio rvač i boksač. Otac je kao i ja branio boje “Željezničara”.

Zanimljivo je da se moj otac jedno vrijeme bavio i nogometom, ali je bio neobično snažan pa mu ovaj sport nije odgovarao. Otac mi je inače po zanimanju strojobravar, a majka domaćica.

Dakle, rodio sam se u ovom gradu na Miljacki prije malo više od dvadeset i sedam godina. Bio je rat, bjesnio je cijelom Evropom. U zoru 6. aprila 1941. njemački avioni su napali našu domovinu, koja je posije jedanaest dana kapitulirala. Samo mjesec dana poslije mučkog napada rodio sam se kao prvo dijete Karoline i Mihajla Osima.

Sad kad sam i ja postao dvostruki otac, mnogo mi je jasnije u kakvoj su situaciji bili moji roditelji kad su mene dobili. Rat je bjesnio svom žestinom, nije bilo dovoljno hrane, odjeće, ogrjeva… Malo dijete traži jesti, ne može podnijeti hladnoću. Najbolje to mogu prosuditi po mojoj kćerki. U dvosobnom stanu gdje stanujem sa ženom i djecom, nemamo centralnog grijanja i pomišljam na zamjenu stana.

Prije dvadeset i sedam godina svega toga nije bilo. Glavno je bilo preživjeti.

Godine su prolazile. Rastao sam sa svojim vršnjacima a da nisam posve bio svjestan što se sve to oko mene zbiva.

PRVI SUSRET S LOPTOM

Rat je završio kad sam navršio četvrtu godinu. Vjerojatno mi je otada i ostao nadimak “Švabo”. Po prirodi sam plavokos, a moji drugovi, zadirkuju me kako to već znaju Bosanci, dali su mi taj nadimak što mi je ostao do dana današnjeg.

Sjećam se samo da mi je to uveliko išlo na živce, da sam zbog toga često plakao. Nije ništa pomogalo, nadimak mi je ostao…

Kad sam se prvi put sastao s loptom? Zar se toga mogu sjetiti dječaci koji po cijele dane jure poljanama?

I ja sam se, kao i svi moji drugovi, na periferiji Sarajeva igrao lopte.

Čim bi se završila nastava u osnovnoj školi, pojurili bismo na poljane. Tada se još nisam isticao visinom među svojim vršnjacima. Bar ne toliko. Na livadi smo izvodili kojekakve finte, oponašajući prave igrače koje smo imali prilike gledati na Grbavici.

Grbavica nam je bila pod nosom. Poslijepodneva i nedjelje provodili smo na njoj. Provlačili smo se kroz napuklu žicu na ogradi i tako odlazili na stadion. Tada nisam mogao ni sanjati da ću jednog dana i ja zaigrati na tom istom igralištu i da će se zbog mene neki mališani provlačiti kroz žicu.

Kad već spominjem tu žičanu ogradu, ispričat ću vam i jedan detalj koji je, vjerojatno, i odlučio moju životnu stazu. Bas toj žici, koja je bila toliko uska da smo se jedva kroz nju provlačili i na kojoj sam toliko puta poderao hlače, imam zahvalili što sam uopće počeo igrati nogomet i došao u “Željezničar”.

Kad je jednog dana “Željezničar” u novinama objavio da traži mlade članove, pionire i juniore, moji drugovi s livade odlučili su da se kolektivno prijave, jer su negdje čuli da članovi dobivaju – besplatne ulaznice.

Računali su da ako postanu članovi “Želje”, kako smo ga oduvijek zvali, neće više morat da preskaču ogradu i provlače se kroz onu famoznu rupu. Ja sam nekako bio skeptičan, nisam bio uvjeren da će sve biti tako kako oni kažu. Ipak su me nagovorili.

I mene je privukla besplatna ulaznica.

Nismo računali na toliko konkurenata. Oko prostorija “Željezničara” okupiilo nas se više od tri stotine. Podijelili su nas po grupama i organizirali turnir dva puta po 20 minuta. Stručnim okom svaki naš pokret pratili su “Željini” stručnjaci.

Na kraju napornog turnira prišao nam je Abramović, tadašnji igrač “Željezničara” koji je bio zadužen da vodi brigu o mladim talentima, i izdvojio dvadeset i petoricu od 300 dječaka. Među “odabranima” bio sam i ja.

Računao sam da sad ulaznica neće izmaći. Tada još nisam maštao da jednog dana postanem igrač, pravi igrač “Željezničara”. Tko se usudio o tome maštati kad su ti igrači u dresovima onda izgledali nedosežni? Gledali smo ih s poštovanjem.

Počeli su treninzi, škola, pa ponovo treninzi… Tada sam već polazio u gimnaziju. Bio sam jedan od najboljih učenika. Majka nije imala zbog toga ništa protiv da se upišem u klub, ali mi je skrenula pažnju da pazim na hlače i cipele, jer smo u to vrijeme vrlo teško živjeli.

Otac koji je bio penzionirani invalid imao je vrlo niska primanja, tako da smo jedva sastavljali kraj s krajem. Bilo snas je četvoro: otac, majka, ja i sestra Gordana.

Ja sam naglo izrastao. Nadvisio sam za glavu svoje vršnjake. Ali, za svoju visinu nisam imao dovoljno kilograma. Nisam imao snage za naporne treninge.

Tada su u klubu odlučili da potpišemo međusobni ugovor, imao sam osamnaest godina. Majka je bila presretna kad sam joj jednog dana donio osam tisuća starih dinara, što je bilo više nego očeva penzija. Pojačao sam ishranu, i to se na meni počelo osjećati. Dobio sam nekoliko kilograma.

Bio sam kandidat za prvu momčad. Očekivao sam priliku za nastup… Ona mi se ubrzo i pružila.

PRVI IZLAZAK NA TEREN

Dok se “Željezničar” borio u Drugoj ligi, ja sam igrao u drugoj momčadi. Bio sam tada, 1959. godine, samo kandidat za prvi tim, s perspektivom da jednog dana uskočim u redove prvotimaca. Hoće li mi se ikad taj san ostvariti?

U to su mi vrijeme govorili da imam gotovo sve predispozicije da postanem igrač najbolje momčadi, ali mi smeta nedostatak što ću ga teško ukloniti.

Za svoje godine sam bio vrlo visok i mršav za napadača kakvog se tražilo u oštrim okršajima drugoligaških natjecanja. Nisam imao snage da izdržim tempo utakmica, nisam imao dovoljno snage za trčanje…

Pomogao mi je slučaj, bolje reći nesreća prvotimca Kokota.

Na Kup utakmici protiv tadašnjeg “Proletera” (sada “Osijek” op. p), koja je održana na Grbavici i koju su naši dobili sa 1:0, povrijeđen je Kokot.

Tko će ga zamijeniti u revanšu u Osijeku?

Nisam ni pomišljao da bi izbor mogao pasti na mene.

– Dođi, igrat ćeš u nedjelju… kratko mi je saopćio trener, a meni kao da su se noge odsjekle.

Dok sam oblačio dres prvotimca, ruke su mi drhtale, činilo mi se da to svi primjećuju.

Kao da sam zaboravio kako se vežu kopačke… Jedva sam izdržao jedno poluvrijeme, s mukom sam se kretao po terenu. Poslije te utakmice došle su i druge. Igrao sam po jedno poluvrijeme, pa su me ponovo izostavljali iz momčadi. Počeo sam polako gubiti povjerenje u sebe. Hoću li ikad svladati nedostatak kilograma i steći potrebnu snagu za napore prvenstvene utakmice?

Iduće godine u “Željezničar” je došao na mjesto trenera Branko Stanković. Ništa se sa mnom nije bitno promijenilo. Na moja nijema pitanja saznavao sam ne bas optimistične odgovore:

“U tvojim godinama, mogao bi biti igrač kakav nam je potreban, ali si suviše visok i suh. Trebalo bi da ojačaš… ”

Prošla je još jedna godina, a da se gotovo ništa nije promijenilo.

Zaigrao bih dvije-tri utakmice, pa ponovo sjeo na klupu za rezervne igrače. Imao sam osjećaj da me trpe i da se u klubu svi nadaju kako ću jednog dana ipak steći potrebne uvjete da zaigram.

Kad se sad sjetim svega toga, čini mi se da su se mnoge promjene dogodile u mom igračkom stažu dolaskom trenera Zlatka Konjevoda. Od tog trenera navijači “Željezničara” očekivali su čuda. Nitko više nije tajio nadu da će se “Željezničar” ponovo vratiti u društvo najboljih.

Tri puta je “Željo” ispadao iz Prve lige, dva puta se vraćao. Navijači s Grbavice očekivali su i treći povratak. Hoće li Konjevodu uspjeti?

Iskusni trener kao da je želio opravdati sve te nade, pa je počeo ozbiljnije pripremati momčad, koja bi trebalo da ostvari treći “comeback”.

U sezoni 1961/62. pošlo nam je kao nikad dotad. Prepreke smo svladavali jednu za drugom. “Željo” je nezadrživo jurišao k tituli prvaka Druge lige – zapadna skupina i više nitko nije sumnjao da će nam se san ostvariti.

Kao da je ta godina donijela promjene i kod mene. Trener Konjevod me je počeo češće uvrštavati u prvu momčad. Očvrsnuo sam, stekao rutinu. Postao sam stalan prvotimac.

Nakon utakmice u Zagrebu protiv “Trešnjevke” (0:0) stekli smo pravo da se naredne sezone takmičimo u Prvoj ligi. Uspio je i treći povratak…

Ulaskom u Prvu ligu, kao da se trasirao moj životni put. Tih godina, nakon završetka gimnazije, upisao som Prirodoslovno-matematski fakultet. Prve ispite sam davao u redovitom roku i nikad nisam ni pomišljao da neću završiti studij.

Ali, nogometna lopta me je odvukla i poremetila mi planove.

Stalna neizvjesnost oko ulaska u prvu momčad, pojačani treninzi, zahtjevi što ih je klub preda me postavljao kao tadašnjeg neamatera i moja želja da uspijem, nisu mi dopuštali da udovoljim zahtjevima studija.

Trebalo je posjećivati predavanja, odlaziti na vježbe, mnogo vremena posvetiti studiju i knjizi. Ja to nisam mogao. Ulaskom “Željezničara” u prvu ligu, digao sam ruke od studija.

Bili su to za me prilično teški trenuci. Odluku o zapuštanju studija donio sam a da nisam posve bio uvjeren je li to ispravno i hoću li uspjeti na drugom polju.

Hoću li moći živjeti od nogometa, da li ću se održati u prvoj postavi novog prvoligaša?

Možda je u svemu tome značajnu ulogu odigrao i novac što sam ga dobijao od kluba za pojačanu ishranu.

Osjećao sam da se moram ojačati. Majka mi je kuhala i pazila na potrebne kalorije. To se na meni počelo odražavati. S početkom sezone u Prvoj ligi osjećao sam da sam sposoban za najteže okršaje i naporne utakmice. Bio sam spreman da udovoljim zahtjevima trenera i suigrača.

Prvi uspjesi kompenzirali su sve dosadašnje neuspjehe i razočaranja. “Željezničar” je u pravom smislu riječi napravio “boom” u natjecanju najboljih. Išlo nam je kao po loju. Moj prijatelj i suigrač Mišo Smajlović tresao je protivničke mreže, a mi ostali smo mu pomagali koliko smo znali i umjeli.

Prvenstvenu sezonu završili smo na odličnom – trećem mjestu, odmah iza “Partizana” i “Dinama”. Smajlović je postao najbolji strijelac sa 19 zgoditaka iz 26 utakmica, a i ja sam postigao devet zgoditaka.

U tom razdoblju sam dobio dva vrijedna priznanja, ali su oba na moju veliku žalost završila ne baš najsretnije.

NESREĆA U SREĆI

Najprije je na adresu “Željezničara” u Bubinoj ulici 1 stigao poziv “Dinama” da pojačam njihove redove u utakmici s “Juventusom”, a onda i moje uvrštenje u mladu reprezentaciju Jugoslavije. Obje utakmice, na kojima sam nastupio, izgubili smo. “Juventus” je porazio “Dinamo” sa 1:4, a SR Njemačka našu reprezentaciju sa 1:2.

Odlaskom u Torino prvi put sam zaigrao u inozemstvu i prvi put nastupio na noćnoj utakmici.

Da li zbog toga ili zbog slabe igre cijele momčadi, ja sam razočarao i njih i sebe. “Plavi” su nastupili oslabljeni i cijeloj momčadi je išlo slabo. Teško je igrati u takvoj situaciji. Nemojte to shvatiti kao moje opravdavanje. To je jednostavno konstatacija.

I u ekipi Jugoslavije sam neslavno debitirao. Više sam bio loš, nego dobar.

Želio sam obje utakmice zaboraviti. Mislio sam samo na uspjeh mog “Željezničara”.

Počelo je novo prvenstvo, trebalo je opravdati prošlogodišnji plasman… A 1964. organizirane su Olimpijske igre u Tokiju.

– Nisam mnogo ni pomišljao na Tokio. Igrao sam za “Željezničar”. Mojoj momčadi je išlo i ove godine. Imali smo homogen sastav, tri sezone smo igrali zajedno, odlično smo se poznavali, bili smo dobri drugovi.

Prvenstvo smo završili na odličnom šestome mjestu. Te je godine sve bilo podređeno Olimpijskim igrama. Savezni kapetan tražio je odgovarajući sastav koji će nas najbolje reprezentirati u Tokiju.

U posljednjem trenutku upao sam među putnike koji su otputovali u daleki Tokio. Hoću li zaigrati?

Sjećam se i datuma – 13. X 1964. godine istrčao sam u dresu reprezentacije protiv Maroka u prednatjecanju olimpijskog turnira. Pobijedili smo sa 3:1 i ja sam se upisao među strijelce.