Marić: Vjerujem u njemački fudbal, a navijam za Velež

Sjećam se toga kao da je bilo prije sekundu. To je bilo 9. maja 1973, na prijateljskoj utakmici Njemačke i Jugoslavije u Minhenu. Jugoslavija je pobijedila s 1:0 razlike, gol je zabio Bajević, moj kolega iz Veleža, a ja sam odbranio penal Gerdu Mülleru. To je jedini penal koji je on u svojoj karijeri promašio. On je uistinu bio čudo, prisjetio se u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju, najbolji golman naše zemlje svih vremena Enver Marić.

– Sjećam se, padala je kiša, a stadion je bio pun. To će mi cijelog života ostati u sjećanju, taj neopisivi osjećaj sreće. To mi je jedno od najboljih sjećanja iz moje karijere. Tu je i famozna utakmica protiv Španije u Frankfurtu, kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 1974, kad smo pobijedili s golom razlike, kazao je.

Prisjetio se i početaka i svog golmanskog uzora.

– U Ulici Stjepana Radića u Mostaru, gdje sam živio, svi su igrali nogomet, pa tako i ja. Blizu mene stanovao je Ivica Ćurković, nekadašnji golman Veleža i reprezentacije Jugoslavije. Kao dijete, svaki sam dan igrao nogomet u dvorištu i zamišljao da me on gleda, a čovjek me uopće nije vidio. Ja bih se po cijele dane bacao i zamišljao da me gleda moj uzor. Nekoliko godina nakon toga, na jednoj utakmici ja sam branio, a on mi je bio rezerva. Nisam mogao ni zamisliti da će mi moj uzor biti rezerva, dodao je Marić.

Enver Marić tvorio je ono središnje M u čuvenom mostarskom nogometnom triju BMV koji je u dresu mostarskog Veleža harao nogometnim terenima u bivšoj Jugoslaviji. Iza prvog slova krije se Duško Bajević, a iza posljednjeg Franjo Vladić.

– Bajević je trenutno u Grčkoj, radi kao sportski direktor u Ateni. Franjo Vladić nedavno je imao moždani udar, ali još se drži. U kontaktu smo i dalje se družimo. To su najljepše godine mog života i volim održavati kontakte s mojim bivšim dragim kolegama, ispričao je Marić.

Kako je bilo podnositi slavu?

– Ozbiljno govoreći, to je sve prošlo u igri. Nije zbog prestiža, nego smo živjeli za taj nogomet. On nam je bio i doručak i ručak i večera. Igrali smo dobro, bili smo popularni, ali nikada se nismo uzdizali. Moram priznati, bio sam atraktivan. Duga kosa, bilo je obožavateljica, ali za mene je postojala samo moja jedina ljubav, sadašnja supruga Mirela. Moja supruga bila mi je susjeda. Poznajem je od malih nogu i oduvijek sam bio zaljubljen u nju. Prohodali smo i prije nego što sam postao “slavan”. Vjenčali smo se 1971. godine, imamo dvoje djece i prekrasnu unučad, kazao je.

Čiji nogomet sad pratite i koji vam je klub omiljeni?

– Velež je moj najdraži klub, potom Schalke, pa Fortuna i Hertha. Gledam samo njemačku ligu i vjerujem u njemački nogomet, tako da ću na nadolazećem Svjetskom prvenstvu navijati za Njemačku, rekao je Marić.