Najveći karizmatik i prodavač magle: Ćiro je navodno umro danas

Obožavan od Ciriha i Zagreba do Prištine i Zenice, podjednako strasno nazivan legendom i pederom, Ćiro Blažević je navodno umro danas, dan prije 88. rođendana. “Navodno” je ovdje iz dva razloga. Takve veličine, naime, ne umiru ni kada im se ispiše smrtovnica.

Piše: Zvonko ALAČ / Index.hr

Nadalje, Ćiro je zbog dugovječnosti, vječne dostupnosti i sveprisutnosti u medijima i javnosti, napose onoj sportskoj, neko za koga odbijamo vjerovati da je umro.

Zašto je Ćiro umro “navodno”?

U situacijama kao što je ova, kada se dulje iščekuje smrt slavne osobe, mediji mjesecima prije neminovnog imaju o njoj napisane i spremne za objavu ne samo šturu glavnu vijest “Umro je tri tačkice” nego i nekrologe, feljtone, životopise, komentare, galerije, epitafe. Sve to bude spremno u sistemima novinarskih kuća i čeka se samo da stigne glas o nemilom, ali očekivanom epilogu ili da to vidite kod konkurencije. Zatim samo preostaje u uvod tekstova ubaciti dob slavnog mrtvaca, pritisnuti kvačicu u rubrici “objavljeno” i, evo, kao po traci ispadaju novinarske verzije vijenaca i friško pokojnog seleba se odradi u manje sat vremena nakon što je umro.

Mi za Ćiru ništa od toga nismo pripremili. Ne zato što vjerujemo u život nakon života, nego zato što ne možemo pojmiti ovozemaljski bez Ćire. Ili, kako je rekao kolega par sati nakon Ćirine navodne smrti: “Za deset dana vidim tekstove i priloge ‘Ćiro: Teško mi je, ali ne dam se.’ Ma ne može Ćiro umrijeti!”

Lice Delona i duša demona

Pa da, tu je baš uvijek i oduvijek, još od vremena baka nas boomera, pa sve do ere naše djece. Ćiru pamtimo mi koji smo se nogometom zarazili u vrijeme radijskih prijenosa jugolige u kultnoj emisiji Sport i muzika, u kojoj ga je ništa manje legendarni reporter Ivo Tomić ovako opisivao: “Na klupi Dinama je trener lica Alana Delona i duše Atile i nogometnoga demona… Čovjek bijeli šal i veliki plavi bal…”

Ali njega ne pušimo samo mi odgojeni i odrasli u prošlom mileniju, kada je ovako raskošni i kićeni način izražavanja novinara u primetimeu bio ne samo moguć nego i omiljen, to rade i djeca današnje površne, minimalističke, usputne ere. Klinci koji ga od jutros masovno stavljaju na storije iako su se rodili nakon što je Ćiro završio preko pola stoljeća dugu trenersku karijeru te nisu imali prilike, poput nas odraslih, uživati u istorijskim uspjesima, ali i ništa manjim debaklima koje nam je Ćiro priuštio.

Sliku s Ćirom i anegdotu s njim na Fejsu imaju i oni koji ne znaju kako izgleda nogometna lopta

Na društvenim mrežama slike i anegdote s Ćirom povodom njegove smrti masovno dijele i oni za koje sigurno znate da nikada u životu nisu pogledali nogometnu utakmicu. Zato što je Ćiro bio ne samo nogometno ili sportsko nego općenarodno blago, istaknuti dio nematerijalne baštine ovih prostora. Nepravedno ga je ograničiti na samo “hrvatsku legendu” i “hrvatskog velikana”, on je prije svega proizvod njegove rodne Bosne.

Istina, u Hrvatskoj se proslavio, ali ništa manje od zagrebačke špice nije ga obožavala beogradska čaršija, koju je jednako volio i šarmirao. Desetljećima nakon osamostaljenja Hrvatske Ćiro je bajao da je od Dinama ‘82. stvorio novi hrvatski preporod, da je JNA zbog njega tada bila spremna “izvesti tenkove na ulice” te da je godinu kasnije otišao u Švicarsku jer su mu javili da će ga Komunistička partija zatočiti jer je prvom Dinamovom titulom razbuktao hrvatski nacionalizam.

Očaravao je Hrvate, Srbe i muslimane. Sve po potrebi

To je pričao čovjek koji je za vrijeme Jugoslavije bio u spomenutoj velikoj ljubavi sa srpskom javnošću te se preko tamošnjih medija nudio Crvenoj zvezdi i veličao je. Za lokalnu, hrvatsku upotrebu par godina kasnije se hvalio kako je prilikom Dinamovog gostovanja kod Partizana pred cijelim generalštabom JNA izjavio: “Vi kažete da je moj Travnik oslobođen ‘45., a ja kažem da je tada pao.”

U rodnu Bosnu vratio se 2008. kao selektor BiH. Tada su mu muslimani-Bošnjaci žestoko zamjerali što je 90-ih bio dvorska luda Franje Tuđmana, kojeg smatraju djeliteljem Bosne i Hercegovine između Srba i Hrvata. Međutim, Ćiro je zemljacima nesunarodnjacima napravio ono što je radio svima na ovim prostorima.

Ekspresno ih je šarmirao kombinacijom nacifranih fraza i valjanja pizdarija, grandioznih komplimenata i šegačenja. Zaboravili su mu što je bio lakej omraženog Tuđmana i još ga na završetku kratke, ali slatke epizode u BiH molili da ostane.

Tajna Ćirine legendarnosti je što je znao sve o narodima na ovim prostorima

Ćiro je ovo radio jer je bolje od ikoga znao najnotorniju činjenicu: raja na ovim prostorima, posebno nogometna, ima pamćenje čovječje ribice. Tako mu ni najzagriženiji dinamovci već odavno ne zamjeraju što je Mamić klub zapravo zaposjeo zahvaljujući njemu. Naprosto jer su to svi zaboravili.

Kao i da je Ćiro istovremeno bio trener, predsjednik i vlasnik Dinama dok se klub po želji onog na čijem je Ćiro dvoru bio luda zvao Croatija. Kao i da su se kumovi Mamić i Ćiro zakrvili i rastali zbog, naravno, love.

Ćiro je jednako tako savršeno znao koliko se ovdje obožavaju patetika, teatralnost, dramatika, prodavanje magle, laganje, no samo ako je u pitanju sadržaj koji navodno svi preziru, ali ga u ogromnim količinama gutaju, zapakiran u ambalažu zašećerenih komplimenata i laskanja.

Novinari su se pred njim pretvarali u umilne mačiće

Ćiro je znajući navedeno znao sve što treba znati o Hrvatima, Bošnjacima, Srbima i u tome je sva tajna njegove omiljenosti i legendarnosti. Ćiro je javnost do suza nasmijavao prepričavanjima anegdota i viceva, ali još više ispadima bijesa i razjarenosti.

Novinari, koji su mu uvijek jeli iz ruke – pred njim su i oni najkritičniji spuštali gard i pretvarali se u njegove hagiografe očarani Ćirinom karizmom – trudili su se nisci njegovih intrigantnih osobina nakeljiti još i narav zajebanog tipa i razbijača, ali to je bilo nepotrebno. Zaludu su ga prozivali Atilom jer Ćirino je urlanje piskutavim glasom samo isticalo jedan od njegovih nedvojbenih i nepatvorenih talenata. Komičara i komedijaša.

Osim toga, bio je ono što želi biti svaki goljo iz regije. Dječak koji je prema vlastitom priznanju od toga da je “bio toliko siromašan da je nosio gaće na štapu, a majka Kata mu kao Dinamova povjerenica za Travnik skupljala članarinu po blatu” postao milioner znamenit po izjavi “uvijek kada mi je teško sjetim se bankovnog računa u Švicarskoj” i pričama da je oko Ženevskog jezera šetao s Charliejem Chaplinom i Catherine Deneveue.

Čovjek koji je ostvario balkanski san i podgrijavao sve mitove o sebi

Vjerovatno ni sam Ćiro ne zna koji su od tih silnih mitova i legendi o njemu istiniti, a koji ne, ali ih je zdušno podržavao i nikad ih nije demantirao. Jer milione je volio puno, kako ih samo može voljeti onaj koji je iskusio glad, bijedu i s njima povezane porodične tragedije, ali još više je volio pljesak, ovacije i dobacivanje raje i puka, pa makar to bile i uvrede.

To mu je značilo puno više nego što je dinamovcima značila Ćirina ‘82. ili Hrvatima bronza Ćirinih sinova ‘98. Jer tek s onim što je imao do kraja – hukom tribina i osmijehom prolaznika na ulici – je milioner iz travničke favele bio potpun.