“Još jednom se pokazalo da nema stranca do Bosanca”

Kada je prošle subote sudac maksimirske utakmice, ni ime mu neću spomenuti da ne uprljam članak, dosudio nepostojeći jedanaesterac za Dinamo, doživio sam to kao “nasrtaj nožem na Mona Lisu”. Jedno nepotrebno dodvoravanje zamalo je zasjenilo i uništilo prekrasan nogometni potez, škarice Armina Hodžića, kakve se u Maksimiru ne pamte još od vremena velikog meštra kaznenog prostora Dražana Jerkovića.

Škarice su bile zaštitni znak najveće plave devetke i zato ih se vjerovatno niko kasnije nije usudio pucati…

Jedna izlizana sintagma – nema stranca do Bosanca – opet doživljava svoju renesansu. Svaka velika Dinamova ekipa imala je bosanske nogometaše, od Fahrije Dautbegovića i Denijala Pirića iz slavne šezdesetsedme do Ismeta Hadžića i Džeme Mustedanagića iz osamdesetdruge, Harisa Škore itd. Kada se zakotrljala osamdesetdruga, tada iznimno popularni pjevač Seid Memić Vajta poklonio je svoju zlatnu ploču Dinamu, uz posvetu: “Da nije bilo vas na putu mom, ja ne bih pjevao, jer ne bih imao kome…” Zar nije i besmrtni Kemal Monteno skladao jednu od Dinamovih himni. Uostalom, pogledajte da ta tradicija živi i u Dinamovoj povijesti: Fahrija Dautbegović, Ismet Hadžić, Atko Kasumović, Džemal Mustedanagić, Zlatan Arnautović, Mustafa Arslanović, Haris Škoro, Denijal Pirić, Ilijas Pašić, Edin Mujčin, Abid Kovačević…

Nikako u ovaj dream team nisam uspio ugurati Muhameda Mujića, Fikreta Mujkića, Sejada Halilovića…

https://www.youtube.com/watch?v=-9ykTTUSa0Y

No, pustimo na trenutak tradiciju, vratimo se škaricama Armina Hodžića koje, srećom, nije uspio potamniti jedan sudački nesretnik. Jer, osim tih škarica “a la Jerković”, taj nogometni vragolan, koji čaršijski lukavo igra lopte i u tom nogometu ima čarolije, finte, prevare, “šatre”, taj sarajevski loptački fakin ukrasio je jedno zagrebačko nogometno popodne koje nije previše obećavalo. On je – španer. OK, te škarice mogu biti slučajnost, ali dribling, kada je iz ravnoteže jednom fintom izbacio kompletnu odbranu Intera, također je remek-djelo. Šteta, nije poentirao…

Armin Hodžić je sa 17 godina dospio u Liverpool, ali tamo nemaju strpljenja za anonimne i talente u usponu, niti imaju smisla za nogometne minijature, tako da se mladi Armin Hodžić na Anfieldu nije snašao. Ili nije dobio poštenu priliku kakvu je trebao dobiti za razvoj. Došao je u Dinamo gdje bi se mogao razviti u pravog španera ako… Eh, kada ne bi bilo tog famoznog “ako”.

Dinamo danas na lageru ima više svojih talentiranih nogometaša, nego bilo koji engleski klub. Ti talenti bi trebali biti podloga za jedan snažni, europski Dinamo, koji neće biti autsajder, kanta za napucavanje, momčad koja povremeno zaluta u Ligu prvaka, rasproda najbolje primjerke i opet se vrati na Balkan. Taj Dinamo u šaci drži igrače poput Pjace, Ćorića, Benkovića, Roga, koji će za tri godine biti standardni reprezentativci na Svjetskom prvenstvu u Rusiji.

Što tim mladim igračima treba? Samo trener, neopterećeni trener, koji će cijelog sebe posvetiti zidanju momčadi i individualnom radu sa svakim od igrača. Trener koji će izgraditi ono što je Giovanni Trapattoni zvao “signora squadra”. Samo u takvim momčadima ima mjesta za minijature “a la Armin Hodžić”. Kada bi se taj koncentrat talenta zadržao dvije, tri ili više godina u Maksimiru, bilo bi dobrog nogometa, bilo bi Lige prvaka, bilo bi i puno više gledatelja..