Igrači s navijačima skupili 22.500 KM da bi izbavili Bošnjaka iz zatvora

Predsjednik Lujo Ilić, koji je ujedno i direktor i prvoligaša GOŠK-a iz Gabele kaže da mu je Miljenko Bošnjak 60 posto ekipe.

Trener Darko Vojvodić smatra da je on važniji GOŠK-u nego Modrić Realu, jer će umjesto Luke uskočiti barem priblično kvalitetan igrač, a navijači su za njega u dva dana skupili 22.500 maraka da bi ga izbavili iz mostarskog zatvora, samo kako bi zaigrao u nastavku prvenstva.

Priča o čudu iz Gabele u sastavu općine Čapljina nedaleko Međugorja, sela od 800 stanovnika i s tribinom na koju stane 3.200 ljudi, naslonjenog na Neretvu i granicu s Republikom Hrvatskom, počela je, zapravo, prije šest godina u Zagrebu, kada je zbog namještanja nogometnih utakmica u Aferi Offside uhapšeno petnaestak hrvatskih prvoligaških igrača i sportskih radnika NK Varteksa, Međimurja i Croatie Sesveta, koji su koju godinu kasnije osuđeni na zatvorske kazne u trajanjima od šest mjeseci do godinu dana. Uz Miljenka Mumleka, Jasmina Agića, Andriju Balajića i druge, pao je i junak naše priče, Miljenko Bošnjak – Bole. Dok su svi drugi svoje kazne davno odležali i prestali se baviti nogometom, Bole je svoju odgađao, samo kako bi igrao. Kaže nam Bole da nije on učestvovao ni u kakvim namještanjima, već da je neko namjestio njemu, ali je bio svjestan da će kaznu morati odraditi.

Bez izbora

– Kako imam dvojno državljanstvo, odlučio sam kaznu prebaciti u BiH, mislio sam, možda mi smanje na nekih pet mjeseci, ali nisu. Ovdje se zatvor do jedne godine može otkupiti, to sam planirao, ali nisam uspio skupiti novac. Nisam imao izbora, nego se javiti u Mostar na odsluženje – priča nam Bole.

Veli da ga je to šokiralo, jednako kao kada je prošao kroz portu Remetinca, kada su ga uhapsili u Zagrebu, jer je tamo, iza rešetaka, neki drugi svijet na koji on nije bio navikao. Nije imao izbora, nego se pomiriti s onim što mu je namijenila sudbina. No, tako nešto nije padalo na pamet čelnim ljudima kluba, predsjedniku Luji Iliću i sekretaru Zdenku Dragoviću, strastvenim sportskim radnicima, koliko strastvenim najbolje govori podatak da su do sada zajedno imali ukupno četiri suspenzije, od toga tri doživotne zabrane bavljenja sportom (Zdenko dvije kao dugogodišnji uspješni direktor Rukometnog kluba Metković). Odlučio je Lujo da će njihov tradicionalni memorijal Andrija Anković ove godine pretvoriti u humanitarnu akciju kojom će prikpljati novac za Boletovu slobodu. Bilo je u tome i simbolike, pokojni Anković je također klupska legenda, koja se preko Neretve i Hajduka probila u svijet, baš kao i druga dvojica slavnih goškovaca, još uvijek aktivnih igrača, Darija Srne i Nikice Jelavića.

Nokaut i suspenzija

Lujo u Gabeli ima restoran i kockarnicu, u Metkoviću ženu, a u Zagrebu djecu. Lakše mu je tako, kaže, kad su razdvojeni, jer svoje nogometaše, priznaje, voli više od svih njih zajedno. Teško se odlučiti “vuče” li predsjednik više na Zdravka Mamića ili pokojnog predsjednika Hrvatskog dragovoljca Stjepana Spajića, pa ćemo reći da je kobinacija obojice. Direktan je i odriješit, svaka druga mu je “rođo”, ne štedi novca i lud je za nogometom. Prije je bio aktivan u susjednoj Čapljini, a kada je prije 16 godina kao golman dobio dvogodišnju suspenziju jer je na utakmici protiv Rudara iz Kaknja s obje noge nogautirao fizioterapeuta suparničke ekipe, kum Pero Pavlović, dugogodišnji predsjednik kluba iz Gabele, pozvao ga je da vode ovaj klub skupa. Pero je umro prije dva mjeseca, sada tamošnji stadion nosi njegovo ime, a Lujo je nastavio tamo gdje je Pero stao.
Prije dvije godine Lujo je doživotno supendiran jer pretukao specijalca, napao igrača i trenera Mladosti iz Doboja, a čelne ljude Nogometnog saveza BiH nazvao mafijom, ali su ga oslobodili krivnje. Priznaje da nije izdržao zbog neviđene krađe koju su im učinili.

– Bili smo mi već u Premijer ligi dvije sezone s Boletom, ali smo ispali. Prije dvije godine igramo utakmicu s Mladosti iz Doboja za povratak, nama odgovara neriješeno, njima samo pobjeda. Povedemo 1:0, u 60. minuti nam isključe igrača, oni izjednače u 80. Još uvijek imamo rezultat. U 90. minuti sudi nam osam minuta nadokande i ovi nam u 94. zabiju gol. Dok su moji namještali živi zid za slobodni udarac, ovaj opalio i zabio. Pet dana smo se gore psihički pripemali, ali protiv sebe smo imali šest sudaca. Neka, ove godine idemo opet pokušati. Imamo karakter, imamo luđaka od trenera koji ih je i tada vodio, a imamo i dobar raspored, četvrti smo sa četiri boda zaostatka za vodećom Bosnom, imamo dobar raspored – hrabri se predsjednik Lujo.

Znao je Lujo da bez Boleta Premijer ligu BiH može samo sanjati. Uvjeren je da Bole nije kriv za namještanje jer je mladić toliko dobar, kaže, da jednostavno ne može biti kriv. Misle tako i navijači. Zato i nisu pitali za cijenu karte za dvodnevni memorijal, jer su znali da prihod ide za njegovu slobodu. Jednodnevna ulaznica koštala je 10 maraka, ali svi bi kupili više, neki čak i 20. Skupilo se za najvažnijeg igrača, a još je ostalo i za klub.

Promijenio se

– Čuo sam ja da će oni nešto skupljat, ali nisam vjerovao da će uspjeti. Onda su mi rekli, spremaj se, za sat vremena ideš kući. Hvala im, vjerovali su u mene – kaže nam Bole dok mu fizioterapeut Tino Prusina u svlačionici masira mišiće, koji su se upalili nakon prvih treninga zbog neaktivnosti u zatvoru. Nije zatvor samo na ovaj način djelovao na Bošnjaka.

– Ma promijenio se nabolje, ne ide više u kladionicu, ni u kockarnicu, čak više ni ne pije – provalio je neko u svlačionici, a svi ostali prasnuli su u smijeh.

Koji dan ranije tamo su se orile riječi “Zenica bluesa” Zabranjenog pušenja, kojom su suigrači dočekali kapetana: “U Zenicu kada pođem ja”.

– Meni su suze krenule, majke mi – prisjeća se predsjednik kluba Lujo emotivnih trenutaka.

Trener Darko itekako je svjestan koliko mu znači Bošnjak za njegov drugi pokušaj da se s GOŠK-om dokopa bosanske Premijer lige.

– Ne ulazim u to što je radio, ali on je odličan momak. Jako je važan za našu igru, s nama je pet godina, kapiten je, bez njega je ovo skroz druga ekipa. Hoćemo li u viši rang? Eh, da barem ovisi samo o nama. Prošli put nas je u tome spriječila sudijska lakrdija – kaže Darko.

Dobra atmosfera nije dovoljna za vrhunske sportske rezultate, treba tu dosta i eura. Pitamo Luju gdje ih nabavlja.

– Ovako, rođo. Za sezonu nam treba 300.000 eura, a za nešto više još 100.000 više. U ovom restoranu su mi trener i par igrača na hrani, u drugom restoranu još nekoliko. U Čapljini imamo četiri stana u kojima žive. Imam prijatelje kojima samo fakturiram, a oni uplate, koliko ko može, u Bosni, Hrvatskoj, Srbiji. Godinama nam pomaže Zdravko Mamić, to nikada nisam krio i hvala mu. Kad je najteže uskoči načelnik Čapljine Smiljan Vidić. Imamo i sponzore, Konzum, Ledo, Kiseljak, Cemeks. Lako je vodit klub u sređenoj sredini, a ovdje u selu od 800 ljudi od kojih je upravo odselilo 150 njih u Njemačku? E, rođo, nije lako, ali uvijek se nađe neki luđak, da nema mene bio bi neko drugi, jer ovaj GOŠK je droga – kaže nam Lujo.

Božanski status

Donedavno su igrali na ledini, a sada imaju tribine ispod kojih su pri završetku radovi na svlačionicama, iza će biti poslovni prostori, čak i sobe za gostujuće nogometaše, odnosno sportaše koji dođu u Čapljinu na gostovanja. Ne zna ni sam kako su to sve uspjeli izgraditi, no jesu. Uloženo je oko 1,5 miliona eura do sada, a još toliko im treba da završe objekt. Ali, da ih nisu pokrali ono u Kaknju, tvrdi Lujo Ilić, bila bi izgrađena i istočna tribina.

– Mi igramo najljepši nogomet, imamo u ekipiu sedam igrača do 21 godinu, dolaze nas gledati iz Čapljine i Metkovića, prosječno je 1000 ljudi na tribini. Ljudi nas vole. Ima ovdje jedna anegdota koja se prepričava godinama. Izašla priča da se sudije može kupit ženama, ono, znaš, da im se dovedu kurve. I sjelo se tako za stol da se vidi može li se tu što dogovoriti. Pričali tako i dogovarali, valjda je zapelo kako ih naći. Uto se javi jedan i veli: “Dat ću ja ženu, samo neka GOŠK dobije, eto je”. Rekoh ti ja, rođo, to je ludilo tu. A sada imamo i Boleta. Pa njega je Ivan Katalinić svojevremeo htio dovest u Hajduka da pojača ekipu. Ej, znaš što to znači? – priča nam Lujo.

Božanski status koji igrači imaju kod navijača prati i dobro stanje na njihovim računima. Prosječno zarađuju oko 1.000 eura, što je za ovaj rang natjecanja u BiH više nego solidno.

– Najbolje u Prvoj ligi, a mnogi u Premijer ligi nemaju toliko – kažu Lujo, ali nema tu ništa na papiru, sve je stvar usmenog dogovora, pa nam ispriča kako je takvim jednim dogovorom zaradio 100.000 eura.

– Prvi puta u historiji mi izbacili Slobodu iz Tuzle iz Premijer lige i u sljedećoj sezoni pogodilo se da je baš mi možemo vratiti ako u Bihaću odigramo neriješeno s Jedinstvom. Oni te godine ubijaju u ligi, ne može ih doma dobit niko. Ćiro preuzeo Slobodu, a mene zove Amerikanac (Azmir Husić) koji je preuzeo njihov klub i kaže: Evo ti 100.000 maraka za pobjedu i još 20.000 za svoje igrače, da ih motiviraš i sudije, sam odluči. Ja kažem Boletu, evo ti 2.000 ako ne izgubiš, tebi i dvojici. Prvo poluvrijeme ih imamo 1:0, oni iz penala izjednače, povedemo 2:1, a oni u 96. minuti izjednače na 2:2. U Bihaću me 3.500 ljudi vrijeđa, u Tuzli 10.000 ljudi skandira GOŠK-ovo ime, Amerikanac mi izbroji 100.000 maraka, a Ćiro i danas misli da je sve bilo regularno.