I to smo dočekali: Bosanski trener stručni štab popunio Bosancima

U Bosni su ga samo rijetki ozbiljno shvatali. Iako je bio predratni prvoligaški igrač Sarajeva i velika nada bordo tima. Poslije rata, a po dolasku iz Belgije gdje je gradio internacionalnu karijeru, igrao je kratko u Željezničaru. Potom će sa Plavim kao klupski menadžer, ustvari kao desna ruka Amara Osima, te s Nijazom Brkovićem nekoliko godina dominirati bh. nogometom.

Osvajali su trofeje, igrali Evropu, dizali letvicu. I onda su im se putevi razišli. Brković je otišao u ministarstvo, Osim ostao još neko vrijeme u Želji, pa skoknuo do Katara, a junak naše priče Rusmir Cviko ostao je na “ledini”. Samo kratko.

U to Željino zlatno doba Cviko je već imao profi licencu koju je stekao kao najmlađi trener od postojanja Centra za edukaciju NSBiH.

Ni u krovnoj kući bh. fudbala nisu izrazili želju za školovanim trenerom. Cviko je imao sve reference, ali nije bio delegat i nije mogao glasati, i kao takav Savezu i pojedincima bio je ”beskoristan”.

Uz to, ima svoj stav i nije želio da mu u opisu radnog mjesta bude odlazak na sahrane i slave uže i šire rodbine čelnika saveza.

I zato je tu gdje jeste. Tamo gdje bi rado treneri iz cijelog svijeta. Cviko je trener kineskog prvoligaša Dalian Transcendencea (razred ispod Super lige op.a). To je klub “mlađi brat” najtrofejnijeg kineskog kluba, Gungzhou Evergrandea.

Gazda kluba mogao je uzeti Brazilca, Holanđanina, Nijemca, Portugalca, Francuza… Dovoljno je da ti prezime nije na “ić” i već si u prednosti.

Bogati Kinez je najprije angažirao Slovenca Ermina Šiljka koji je za asistenta poveo prijatelja Cviku. Nakon sto je Slovenac bosanskog porijekla uspješno završio posao, gazda nije imao dilemu u izboru novog “coacha”, a nakon što je Šiljak spakovao stvari.

Da je Šiljak pogodio s Cvikom potvrđuje Rusmirov tretman i autoritet u Dalianu.

Reporter portala Sportske.ba posjetio je Umag koji je u svijetu poznat po ATP turnirima.

Na jednom od pet prekrasnih terena zatekli smo kineski tim. Bez vodiča. Kako? Na svim terenima uglavnom su se čuli neartikulisani glasovi igrača i trenerskog osoblja. Samo na jednom od terena glas trenera.

Skoro promukao. Na engleskom, njemačkom, flamanaskom, francuskom… Skoro na svim jezicima, osim na “esperantu”, Cviko je vodio trening.

Malo ga posao ponese pa jednom od svojih pomoćnika priča na engleskom, a Kinezu na bosanskom. Nije lako. Ni najsavremenija informatička dostignuća nemaju “translate” varijante, nemaju moć da vjerno prenesu svoju viziju na igrače.

– Ima visokoobrazovanih trenera u svijetu, ima bivših vrhunskih igrača u trenerskim vodama, ali se ne snađu. Rusmir je jako inteligentan trener. Ambiciozan, snalažljiv i kreativan. Mnogi steknu profi licencu, ali malo tog znanja iskoriste. Cviko je u potpunosti ovladao materijom. Svi mi znamo Cviku iz raje, iz našeg ambijenta, ali treba doći i vidjeti kako radi. Kakav tretman ima. Sat, dva iza ponoći sprema treninge, radi analize… Njegov angažman u Kini priznanje je i BiH, struci, našem nogometu – kaže prof. Mensur Dogan, u našem nogometu dobro znano ime.

Dogan je u Umag došao u radnu posjetu. Na predavanjima kolegama kineskog prvoligaša Dogan je zaradio aplauz, te potvrdio zašto uživa takvu reputaciju u nogometnom svijetu.

Dogan je potencirao Cvikin senzibilitet za odabirom saradnika. Nudilo mu se stotine trenera, menadžera koji su nudili svoje ljude, a on je uzeo Dželaludina Muharemovića i Almira Seferovića. A, mogao je sebi olakšati i ostaviti u stručnom štabu Kineze…

Istina trener golmana i jos jedan iz stožera su domaći treneri. Ipak najvažnija karika u klubu i oko tima je mr. Liu. Zamjenik generalnog menadžera kluba. On je i desna i lijeva Cvikina ruka. Kišobran stručnog štaba. Izuzetno sposoban. Ono što je Uli Hoenes bio u Bayernu to je mr. Liu u Dalianu.

I Muharemović i Seferović zahvalni su Cviki što ih je angažirao. I, pogodio. Muharemović je jedan od najuspješnijih igrača Želje u novijoj historiji. Konkurisao je za direktorsko mjesto u NSBiH, “ašikovao” s Olimpicom i drugim klubovima, a onda je došao poziv bivšeg saigrača.

– Rusmir je imao mogućnost da bira i izabere koga hoće. I niko mu ne bi prigovorio. Ima toliko naših trenera vani pa ko se se sjeti svojih ljudi. Cviko se sjetio – potencira Dželo Muharemović.

Seferović slovi kao jedan od najboljih trenera za fizičku spremu. Takvu reputaciju opravdava u Dalianu. Kaže da se sa Slavkom Petrovićem i Željom rastao na korektan način. I on, kao i Muharemović, smatra da je Cvikin primjer put koji bi trebali slijediti ostali naši treneri koji imaju ili dobiju inostrane angažmane.

Hrvatski i srbijanski “šefovi” kad dobiju angažman sa sobom vode i kuhare i vrtlare, prevodioce… Svoje zemljake. Nažalost, u pravilu, naša velika trenerska imena nisu takve “sorte”. Teško se sjetiti primjera da je naš trenerski stručnjak prilikom angažmana u inostranstvu popunio stručni štab svojim ljudima. Cviko je jedan od rijetkih koji to jeste uradio. I zato, kapa mu dolje.

Cvikina je konkurencija, između ostalih Sen Zen, klub s budžetom od 75 miliona dolara. Kojeg vodi nogometni lisac Sven Goran Eriksson, čiji je stručni štab brojniji od igračkog kadra.

U Kini u elitnoj i Prvoj ligi rade trenerske veličine poput spomenutog Erikssona, zatim Canavaro, pa Magath, Lopez, Pellegrini, Villas Boas, Lippi, Piksi, Scolari… I Bosanac Rusmir Cviko sa svojim asistentima Muharemovićem i Seferovićem.

Kada jedan kineski klub ostane bez trenera već sutradan je na klupskom mailu stotine hiljada bogatih trenerskih biografija.

Naš se trener povukao s društvenih mreža zbog svakojakih menadžerskih ponuda. Čak je i “impresario” Cristiana Ronalda poslao mail sa željom za eventualnom saradnjom.

– Nemam vremena ni za što osim ekipu. Već u prvom kolu čeka me derbi sa Sen Zenom i Erikssonom – kazao je Cviko i otišao raditi analizu treninga i pripremati novi.

Kinezi su mjesec dana u pogonu, daleko od kuća. I nema previše materijala za novinare. Radni, poslušni, disciplinirani skoro nevidljivi u hotelu. Novinarima su zanimljivije pripreme naših gdje nakon sedam dana pršti na sve strane. Materijala za priču na pretek. Davno su senzaciju predstavljale vijesti i priče o Kinezima u Bosni. Prava priča je o Bosancima u kineskom nogometu.