Čapljić otkrio kako ga je Ćiro Blažević natjerao da se ošiša

Vlado Čapljić je po mnogo čemu specifična ličnost na nekadašnjoj jugoslovenskoj fudbalskoj sceni. Nikome prije i poslije njega nije pošlo za rukom da bude akter tri najveća derbija u regionu: sarajevskog, beogradskog i hrvatskog.

“Kao rođeni Sarajlija, moram da krenem od tog prvog. Imao sam prilike kroz mlađe kategorije da osjetim čari duela Željo-Sarajevo, tako da nisam nespreman dočekao seniorska iskušenja. Sarajevski derbi je sa sobom nosio mnogo emocija jer je na malom prostoru u gradu bilo mnogo navijača. Počinjao je sedam dana prije utakmice i završavao se sedam dana nakon posljednjeg sudijskog zvižduka”, rekao je za Anadolu Agency (AA) Čapljić.

– Fudbalska krema –

U to vrijeme, krajem ‘sedamdesetih’ i početkom ‘osamdesetih’ sarajevski velikani su bili dio krema jugoslovenskog fudbala. Bordo tim se 1985. domogao druge titule u istoriji kluba, a Željo u istoj sezoni zablistao i igrao polufinale u Kupu UEFA.

“Bili su to dueli prepuni naboja i pozitivne tenzije. Meni je ostao u sjećanju onaj na Grbavici kada smo deklasirali Sarajevo sa 4:0. Rade Paprica je odigrao utakmicu života, a u strijelce su se još upisali Edin Bahtić, Mehmed Baždarević i Nikola Nikić. Cijelo to prvenstvo smo odigrali na izuzetno visokom nivou i pobjeda u derbiju je došla kao šlag na tortu”, prisetio se Čapljić.

Čapljić nije vodio evidenciju, ali vjeruje da ima pozitivan skor u duelima sa Sarajevom.

“Tako mi bar kažu prijatelji koji pamte rezultate. Bitno je da su stadioni uvijek bili puni, bez obzira da li se igralo na Grbavici ili na Koševu. Oni koji nisu mogli da nabave ulaznicu, navijali su sa ulica, sa terasa, sa krovova kuća… Grad je tih dana živio za duel velikih rivala. Gazde lokala na Baščaršiji su za opkladu farbali zidove jedni drugima u boje protivničkog kluba, u zavisnosti od rezultata. Jeste bilo tenzije, ali sve u granicama zdravog razuma i u duhu sportskog fer-pleja”, kazao je Čapljić.

U analima sarajevskog fudbala ostaje sezona 1984/85. u kojoj je Sarajevo od 11. kola preuzelo vođstvo na tabeli i nije ga ispuštalo do kraja šampionata.

“Bili su jaki kao zemlja. Desilo se da im naša utakmica sa Hajdukom direktno odlučuje o titulu. To je bilo prvi i jedini put da su navijači Sarajeva svim srcem navijali za Želju. Kružile su razne priče prije utakmice da ćemo pustiti Hajduk i pokvariti planove ljutom rivalu. Naravno da je bilo i pritisaka, ne konkretno ljudi iz Hajduka, već onih koji su bili bliski sa splitskim klubom. Utakmica počinje i mi poslije 15 minuta gubimo sa 3:0. Stadion u šoku. Sarajevo se već bilo oprostilo od šampionskih snova, ali mi se dižemo iz pepela i uspijevamo da se vratimo na furiozan način. Utakmica se završava 4:4 i naše komšije su u tom trenutku imale otvoren put ka tituli. Ta utakmica protiv Hajduka je najbolji dokaz snažnog mentalnog sklopa koji je krasio moju generaciju, svakako jednu od najjačih u istoriji Željezničara”, pričao je Čapljić.

– Žestoki dueli –

Vodio je Čapljić žestoke duele sa igračima Sarajeva, iako njegova uloga u timu nije podrazumijevala konstantan kontakt sa veznim fudbalerima protivničke ekipe.

“Najčešće sam lomio koplja sa Predragom Pašićem. Bio je vanserijski igrač, ali meni je lično odgovarao jer je bio moje konstitucije i mogao sam da mu pariram u fizičkom smislu. Što se ne može reći za Safeta Sušića koji je onako niskog težišta, bio izuzetno jak, stabilan i čvrst i nikome nije bilo prijatno kada bi dobio zadatak da ga čuva striktnom markacijom. Imali smo sreće da u našim redovima bude Vlado Komšić, jedan veoma inteligentan igrač kojeg nijedan vezista ne bi poželio za direktnog čuvara. On je uvijek imao lijek za Sušića. Štaviše, ne sjećam se nijednog derbija u kome je Pape odigrao na nivou svojih kvaliteta”, smatra Čapljić.

Čapljićeva izjava ”Ako Željo ne bude imao para, imaće ih Zvezda i Hajduk” izazvala je u to vrijeme lavinu komentara u jugoslovenskoj fudbalskoj javnosti:

“Istina je da sam sa Zvezdom i Hajdukom prvo stupio u kontakt i da se Partizan pojavio tek kasnije, uoči samog prelaznog roka. Ima još jedan interesantan detalj, ja sam u tom trenutku najpovoljnije ponude imao od Čelika i Prištine. Ipak, presudila je želja da se okušam na velikoj sceni i u dresu nekog člana Velike četvorke. Generalni sekretar Žarko Zečević i trener Nenad Bjeković su obavili sa mnom najkorektniji i najkonkretniji razgovor i to je prelomilo da završim u Humskoj. Pokojni Gajica Đurović je bio zadužen da me ‘čuva’ od Zvezde i Hajduka dok zvanično ne stavim potpis na ugovor sa Partizanom”.

Sa Grbavice na JNA. Već u prvoj sezoni, Čapljić postaje standardni prvotimac ”crno-belih” i ključni adut trenera Bjekovića u duelima sa Crvenom zvezdom.

“Ne sećam se rezultata u prvom vječitom beogradskom derbiju (1:1, op.a.), ali vrlo dobro pamtim atmosferu na tribinama. Bilo je fantastično, pune tribine, navijanje za pamćenje. Da budem iskren, ja sam i na Grbavici svaki put imao osjećaj da igram pred 100.000 ljudi, ali ovo je bilo nešto posebno. Jedina razlika između sarajevskog i beogradskoj derbija je u onome što se dešavalo van stadiona. U Sarajevu se nekako osjećala bliskost, jer je grad mali i navijači su sretali jedni druge na ulicama. U Beogradu to nije slučaj, sve djeluje odvojeno i razuđeno. Ali je ambijent u svakom slučaju za nezaborav”, istakao je Čapljić.

Ne samo da se Čapljić brzo adaptirao na novu sredinu, nego se u konkurenciji zvučnih imena izborio za status izvođača penala.

“Sa bijele tačke sam i dao svoj jedini gol Crvenoj zvezdi. Treneru Bjekoviću vjerovatno nije promaklo da sam uspješno šutirao penale u Želji i kroz mlađe selekcije nacionalnog tima. Zvezda je u to vrijeme imala plejadu vrhunskih fudbalera. Bilo mi je drago kada je Milko prešao u Partizan, jer sam ga izuzetno cijenio i bio je jako težak za čuvanje. Vodio sam žestoku borbu sa Borom Cvetkovićem, Mitom Mrkelom, Dragišom Binićem, Husrefom Musemićem… Husref i ja smo u istom prelaznom roku otišli za Beograd, tako da se bar djelić duha sarajevskog derbija prenio na stadione u Beogradu”, govorio je Čapljić.

Iako kaže da ih je vrijeme razdvojilo i svakog sa vlastitim problemima odnijelo na razne krajeve svijeta, Vlado održava kontakte sa mnogima koji su u to vrijeme punili tribine jugoslovenskih stadiona.

“Družili smo se i tada. Imali smo kafić ‘Mak’ na Senjaku gdje se okupljalo isključivo fudbalsko društvo. Sjedili smo često sa igračima Zvezde, komentarišući detalje sa utakmica. Najviše vremena provodio sam sa Borom Cvetkovićem i Milanom Jankovićem. Boru i danas viđam na Bežanijskoj kosi, popijemo kafu i evociramo uspomene iz igračkih dana”, rekao je Čapljić.

– Ćiro ga natjerao da se ošiša –

Godinu dana pre isteka ugovora sa Partizanom, Čapljić je napustio Beograd i preselio se u Zagreb.

“Pojavio se problem u odnosima sa trenerom Fahrudinom Jusufijem. Osjetio sam se odbačenim i donio odluku da promijenim sredinu. Ćiro Blažević je preko nekih zajedničkih poznanika došao do mene i nagovorio me da potpišem za Dinamo. Gorio sam od želje da nastavim sa dokazivanjem u ekipi koja ima velike ambicije i koja me smatra dijelom svog projekta. ‘Modri’ su bili idealna opcija. Znao sam da me nisu doveli da im organizujem igru jer su već imali igrače velike klase. Trebala im je moja energija i mentalitet pobjednika. Zatekao sam Harisa Škoru, Čavu Dimitrijevića, Zvoneta Bobana, Kasala, Lulića, kasnije su došli Šuker, Škerjanc, Mladenović… Izuzetna ekipa, ali im je uvijek nedostajao taj završni korak. Čak smo jedne sezone bili i jesenji prvaci. Ne umijem da objasnim šta nam je to falilo da konačno osvojimo titulu. Možda je kriva žestoka konkurencija Zvezde, Partizana i Hajduka i činjenica da u to vrijeme nigdje nismo mogli lako da osvojimo bodove. Svaki klub, Sloboda, Velež, Rijeka, Osijek, Dinamo Vinkovci, Olimpija… svi su imali bar 3,4 vrhunska igrača koji su bez problema mogli da igraju za bilo koji tim iz velike četvorke”, pričao je Čapljić.

Čapljić je u dresu Dinama sa pomiješanim emocijama i ogromnim motivom dočekivao susrete protiv Željezničara i Partizana.

“Nije bilo sentimentalnosti, uvijek sam davao gas do daske. Moram da kažem da je velika sreća što Dinamo i Hajduk nisu iz istog grada. Kada poredim sva tri derbija, sarajevski je imao dušu, beogradski šmek, ali kada je reč o mržnji i netrpeljivosti između dva kluba, onda je onaj hrvatski neprikosnoven. Da Split nije toliko udaljen od Zagreba, bilo bi svakodnevnih sukoba na ulicama. Sjećam se prvog derbija sa Hajdukom, na suprotnoj strani je bio Bernard Barnjak, bivši igrač Sarajeva i moj veliki prijatelj iz tih sarajevskih dana. Završilo se bez pobjednika 1:1, a utakmica je po običaju obilovala strašću i tenzijama. Bukvalno rat na terenu tokom svih 90 minuta”, kazao je Čapljić.

Kaže, mnogo je anegdota vezanih za ime neponovljivog Ćire Blaževića:

“Ćiro je čovjek koji živi punim plućima. Uvijek nasmijan i vedrog duha, prenosio je taj pozitivni impuls i na igrače. Mene je odmah po dolasku u Dinamo ‘maltretirao’ da se ošišam. Šta sve nije radio samo da bi me ubijedio da odem kod frizera i skratim kosu. Na kraju se dosjetio i ošišao sebe i cijelu ekipu, tako da više nisam imao kud. Kada sam konačno pristao, oslobodio me je prijepodnevnog treninga i poslao mi u sobu jednog Grka sa aktovkom koji je radio kao šetajući brica. U to vrijeme se nosila duža kosa i ne znam zašto mu je toliko smetala moja frizura. Vjerovatno je hteo da izgledam pristojnije i urednije. Jednom prilikom mi je rekao da ću biti brži i lakši na terenu ako se ošišam. Morao sam da ga poslušam”.

Trenutna situacija u regionu ne uliva nadu da ćemo u skorije vreme imati ponovo jedinstvenu ligu sa nekoliko aspiranata na šampionsku titulu. Sve dok Zvezda, Partizan, Sarajevo, Željo, Dinamo i Hajduk imaju po dvije ili tri jake utakmice tokom čitave sezone, smatra Čapljić, ”ne možemo da računamo na iskorak na međunarodnoj sceni”:

“Mučimo se. Napravimo korak naprijed, pa dva unazad. Paradoks je da Dinamo bude najuspješniji klub u regionu po broju učešća u Ligi šampiona i Ligi Evrope, a bio je najslabiji član Velike četvorke u nekadašnjoj ligi. Vjerovatno je do ambijenta i ljudi koji rukovode klubovima. Zagrepčani su imali prodornog Zdravka Mamića, inače učenika Ćire Blaževića, koji se najbrže adaptirao na evropske standarde i stvorio giganta u regionalnim okvirima. Budimo se polako, eto Zvezda i Partizan su poslije mnogo godina uspjeli da prezime u Evropi. Nažalost, bosanski klubovi nikako da uhvate ritam i realno zaostaju kvalitetom za srpskim i hrvatskim. Poraz Sarajeva od Atalante je težak udarac za sve na Koševu, od rukovodstva, preko igrača, do trenera Husrefa Musemića”.

Nastupajući za tri velika jugoslovenska kluba, Vlado Čapljić je imao privilegiju da sarađuje sa vrsnim fudbalskim stručnjacima.

– Saradnja sa stručnjacima –

“U Želji od prvog do posljednjeg dana sa legendarnim Ivicom Osimom. Kod njega sam i debitovao za prvi tim 1978. godine. U Partizanu sam osvojio titulu sa Bjekovićem, ali ostaje žal zbog odnosa sa Jusufijem i načina na koji sam se rastao sa klubom iz Humske. U Dinamu sam zakačio čak četvoricu trenera, Ćiru Blaževića, Jošku Skoblara, Josipa Kužea i Vlatka Markovića”, rekao je Čapljić.

Možda u odgovoru na posljednje pitanje leži i suština Dinamovih posrtanja.

“Može se tako reći. Nije bilo ni dovoljno strpljenja, niti je politika kluba bila šampionska”, zaključio je Čapljić.