Žestokog sarajevskog momka Todora nisi mogao oboriti ni palicom ni lancem

Možda bi Kusturičin, izvjestitelji kažu dirljiv govor, kao i prisustvo Brege (Goran Bregović) i Čole (Zdravko Čolić) dalo pogrebu Novaka Todorovića i mrvicu glamouroznosti, ali kako se baš tu na groblju Sopot, u Mladenovcu nadomak Beograda, dogodilo i ubistvo, sam pogreb i ime pokojnika postali su skoro nebitni. Belaj, a bilo ih je i u životu umrlog Novaka Todorovića zvanog Todor dosta, obilježio je tako i njegov oproštaj od ovog svijeta. Glavne teme postali su nepoznati egzekutor, stradali Milomir. J. i navodni likovi iz narkolanca kojem je pripadao.

Novak Todorović nije imao nikakve veze sa drogom. Niti ju je ikada uživao, niti učestvovao u njenoj distribuciji. Nikada nije snimao filmove, ni pisao scenarije, niti je pjevao ili pisao pjesme za estradu. A, eto na pogrebu bili i krimi-tipovi koji se povezuju sa narkomafijom, nije imao nikakve veze sa drogom. Niti ju je ikada uživao, niti učestvovao u njenoj distribuciji. Nikada nije snimao filmove, ni pisao scenarije, niti je pjevao ili pisao pjesme za estradu. A, eto na pogrebu bili i krimi-tipovi koji se povezuju sa narkomafijom, i filmadžija Kusta, i estradne zvijezde Čola i Brega. Otkud oni na pogrebu Novaka Todorovića i ko je taj čovjek koji uspio doživjeti pune 62 godine?

OTAC, GUSLAR: Privilegij vlastitog sjećanja, kao i svjedočanstva nekih ljudi kao što je Andrej Martinčević zvani Drejc, iz Maribora, daju mi i pravo i mogućnost da ispisujem ove redove o životu Novaka Todorovića.

Novak Todorović rođen je u Sarajevu, u nekadašnjoj Ulici Miloša Obilića, koja se od Baščaršijske tramvajske stanice blago penje prema naselju koje se i onda i danas zove Medresa. Otac mu, osim što je bio vojno lice, bio je i guslar! Možda se u narodnoj i mitskoj pjesmi koju su pratile gusle krije prva infekcija malog Todora junaštvom? Možda su na taj dio njegove ličnosti uticali i neki drugi literarni ili filmski sadržaji i junaci, ali bit će da je, ipak, presudna činjenica bila ta da se u Sarajevu tih godina, a sedamdesete su u pitanju, gotovo pa njegovao kult poglavica u svakoj od malih gradskih četvrti u kojima je živjela tada mlada populacija koju smo nazivali zajedničkom imenicom – raja. Pa je tako bila bistrička, vratnička, marindvorska, hridska… raja. I na čelu te raje neki žestoki momak kao glavni lik. Predvodnik u nevinim sportskim susretima, ali i u tučama koje su se znale dogoditi pod radnim nazivom: raja protiv raje. Ne znam da li se Novak stigao nametnuti kao glavni lik (o tome bi vjerodostojno mogao više da svjedoči njegov komšija Bregović) u svojoj ulici i raji, ali znam da je sa nepunih 16 godina, a to je vrijeme kada je pohađao prvi A razred sarajevske Prve gimnazija, klasično odjeljenje, razrednica Adila Begović, imao za sobom dosta tuča i prvo ranjavanje nožem.

BUCO: No, za razliku od drugih žestokih momaka i tučibaša, kojih je sarajevska pozornica bila puna, Novak ničim nije odavao momka koji fizički djeluje impresivno. Bucmast i sa naočalama, koje su njegovom dobroćudnom licu davale više izgled štebera i tatinog sina, bio je idealna zamka za momke željne slave i dokazivanja. Nisam spadao u tu kategoriju kavgadžija, ali sam pao i sam u zamku. Kada se taj glatki bucko počeo jednom hvaliti na gimnazijskom hodniku kako se tukao s ovim i s onim, pa još pomenuo nož i ubod u njegov bubreg pomislio sam, a onda i glasno rekao: Daj, ba, koga ti foliraš?

U jednoj od svojih priča već sam opisao kako sam tog popodneva za dlaku izbjegao batine, jer Todorov gnjev se na sljedećem, posljednjem času valjda smirio, pa me, kako smo se dogovorili, sačekao ispred škole i, umjesto da me baci na asfalt, što je inače sa lakoćom radio svojim protivnicima, pružio mi ruku i rekao: Sa mnom nemaš šansi, bolje je da budemo prijatelji!

MELITA: I postali smo stvarno prijatelji. Neko vrijeme se intenzivno družili i odlazili zajedno u kafanu kod Zakira, prvu čaršijsku u kojoj sam se učio piti kafu. Znam da je i Todor tada tiho uzdisao, kao i skoro svako muško, za najljepšom curom u našem razredu – Melitom Dojčinovski.

Nisam bio svjedok, ali mi je ispričao kako se pred gimnazijom tukao sa rahmetli Nevrusom. Ime koje je u dobrom dijelu grada ulijevalo strah u kosti. A on 16 nepunih i u zimskoj noći pred publikom, uglavnom đacima Prve, prima i zadaje udarce. I ne samo da ostaje na nogama nego mu od te večeri rejting definitivno narasta toliko da počinje da kruži priča o Todoru nepobjedivom.

Što se tiče karaktera Novaka Todorovića, mogu reći da je Todor bio lirska duša. Ne samo da je čitao i poznavao za naše doba i uzrast dobro poeziju nego je i sam pisao pismene koji su svjedočili o njegovom literarnom daru. Takođe, nikada nije maltretirao slabije niti se dokazivao na kafanskim autsajderima. Pristojan, pravo gospodsko dijete. Da je to tako posvjedočio mi je i njegov mariborski prijatelj Andrej Martinčević, zvani Drejc, koji je sa Todorom proveo puno više vremena negoli ja i koji ga je upoznao i pratio u njegovom životu onda kada je izašao iz mog.

Fotografija iz kafane “Zakazani sat”

GOST: Pa mi priča kako je Todor bio pažljiv prema prijateljima, a posebno prema damama. Zatekao se tako jednom u zagrebačkoj „Esplanadi“ sa Gordanom Magaš. Sjedili, i Todor, kao pravi gentlemen, brinuo oko ugođaja dame kad se pojavio izvjesni đilkoš Aca Tomić, sjeo prekoputa i stavio u kaubojskom maniru noge na sto. Todor ga pogledao onako odozdo ispod naočala, koje su mu stalno spadale, a on ih popravljao, pa kad ovome pogled nije ništa rekao pozvao ga da nakratko izađu. Odveo ga na hodnik i – nokautirao.

Drejc je bio Todorov gost u Sarajevu u vrijeme Olimpijade. U to vrijeme braća Todori imali su kultni restoran „Rendesvouz“ (Zakazani sat) i priča mi Drejc kako bi, kada odu u neku kafanu, Todor pazio na njega kao da je dijete. A Drejc i mangup i žestok momak.

– Ja krenem u WC, on za mnom. Pa, jebote, što ideš za mnom, mislit će neko da smo pederi? – kaže Drejc.

– Ma, neka, ti si ovdje gost, a ne znaš kakve su kafane… – odgovorio mu Todor.

ČENTA: Drejc mi je ispričao i kako se Todor tukao protiv Čente. O toj se tuči dosta svojevremeno pričalo u Sarajevu. Rade Čaldović Čenta imao je debeo policijski dosje u mnogim evropskim zemljama, bio strah i trepet i član čuvenog klana Ljubomira Magaša. Isti taj Čenta tući će se i protiv Malog, najžešćeg predstavnika čuvene braće Zulić iz Sarajeva. No, kako je bilo na obračunu Todor – Čenta?

Čenta je došao u Sarajevo, a sa njim je bio i Vojo Govedarica, poznati jugoslovenski bilder koji je kasnije otišao u Holivud. Poznat je pod nadimkom Voja Krstarica i bio je tjelohranitelj Silvestera Stalonea.

Kako je dolazilo do tih obračuna na gradskoj razini, objasnit će mi Todor kada bude prepričavao tuču protiv braće Zulić. Ali kako i kojim vezama je putovala bačena rukavica na relaciji Sarajevo – Beograd, nije mi poznato. Uglavnom, a ovo mi priča Drejc, njemu pričao Todor, izađu na megdan Čenta i Todor. Osim što je bio neustrašiv, najjači Todorov adut bio je ulazak u klinč. Koga je on uhvatio oko pasa – taj nije više na nogama mogao ostati. Tako je bilo i sa Čentom. Bacio ga na asfalt. Hroničari govore da je to bilo u blizini Pošte, moglo je biti pred Narodnim pozorištem, a moglo i tamo preko mosta na Miljacki kod kafane „Dva ribara“. I onda ga nastavio udarati pesnicama, a Vojo Govedarica pokupio sa ceste komad asfalta ili crijepa pa zviznuo Todora u glavu. I pobjegao. Godinama kasnije, priča mi Drejc, Todor išao u Ameriku da traži Voju. Namjeravao ga ubiti.

HIPI KLUPA: Čuvena, zapravo najčuvenija tuča braće Todorović, mlađeg nisam do sada spominjao, Novica se zove i dan-danas živi u Mladenovcu, dogodila se potkraj sedamdesetih u Sarajevu. Kod hipi klupe. Bitku sam opisao u jednoj od svojih priča, a rekonstruisao je uz pomoć iskaza glavnih učesnika. Viteški dogovoreno u „Starom satu“, određeno mjesto (hipi klupa) i vrijeme, tačno u podne. Zulići kasnili, pa se Todorova ekipa u kojoj su još bili Dragan Vikić i Persa raspala. Vikiću i Persi dosadilo čekati pa otišli u obližnju Robnu kuću „Sarajka“. Todori još malo čekali i dočekali. Četvoro braće Zulić, plus Halid Turčilo i Uti. Bilo je tu hladnog oružja: bejzbol palice, lanci, a Uti imao onaj automehaničarski ključ. Tuča trajala deset ili koju minutu više.

– Među publikom koja se zatekla bio je i jedan bokser koji mi je kasnije rekao da je sve gledao, a nikako nije mogao da se načudi kako sam poslije tolikih udaraca ostao na nogama. Sedamnaest rana i kasnije šavova sam imao na glavi. Tukli smo se dok smo mogli. I ostali smo na nogama – pričao mi je Todor.

A rahmetli Mirsad Zulić Campo, iz protivničkog tabora, mi rekao:

– Jebote, onog Todora nisi mogao oboriti ni palicom ni lancem!

Poslije je uslijedila ljepša strana priče. Suđenje, pa dogovor protivnika da ne terete jedni druge, pružena ruka prijateljstva nakon koje nikada više Todori i Zulići nisu poprijeko pogledali jedni druge. Nego se uvažavali i prijateljevali do te mjere da su mogli jedni druge i u pomoć pozvati ako zatreba. A nije im zatrebalo. Sve ovo zvuči kao bajka kada upoređujemo sa modernim obračunima žestokih momaka. Uglavnom se završe ubistvima.

MOĆ: Todora i nisam nešto često susretao u godinama koje su uslijedile nakon njegovog napuštanja gimnazije. No, kolika i kakva je njegova moć, uvjerio sam se dva puta. Jednom me pretukao jedan od braće Alić. Bila je to medijska priča, digla se policija. Jedna od kolegica, koja je poznavala braću Alić, rekla mi:

– Kloni ih se, dobro si prošao da si ostao živ!

A jedne večeri u Skenderiji eto momka, atleta je pravi, tog Alića i Todora. Slijedi dijalog koji me kasnije nasmijavao. Tada nije. Kaže mi Alić:

– Pa što mi nisi rekao da si Todorov jaran, ne bih te dirao!

Čuj, što mu nisi rekao! A zaletio se i nokautirao me iz prve. Nisam stigao ni usta otvoriti, a kamoli nešto reći.

– Ali da te utješim, ti si jedini momak kojeg sam tukao a da nije u šok sobi završio – utješio me je Alić.

Onda Todor zagrli mene jednom, Alića drugom rukom i kaže:

– Hajde, zaboravite šta je bilo, pomirite se!

JEBENA VREMENA: Drugi put… Ja sam u Mariboru, Todor u Mladenovcu. Povezao nas već pomenuti Drejc koji mi nije odmah povjerovao da ja poznajem Todora pa ga odmah nazvao i rekao: Evo ovdje sjedi sa mnom neki Toni, kaže da te poznaje!

Pa mi onda dao slušalicu, a Todor me pita šta ću ja u Mariboru, sjećam li se Melite Dojčinovski i znam li je gdje živi? Drejc mi dao Todorov broj i nedugo zatim jedan moj mariborski prijatelj, trgovački putnik, sprema se za Beograd. Pita me imam li koga tamo da se lakše snađe? Sjetim se Todora, najavim svog prijatelja, ovaj ode i kroz nekoliko dana me zove i oduševljen priča:

– Jebote Toni, tom čovjeku se svugdje klanjaju! Ko je on zapravo?

Evo, baš pišem i objašnjavam i sebi i drugima. Kad sam završio s onom pričom oko tuče kod hipi klupe, Todor me sutradan zove i kaže:

– Molim te, naglasi da su u toj tuči učestvovali i Hrvati i Srbi i Muslimani! Znaš kakva su vremena danas, da ne ispadne da je šta bilo na nacionalnoj osnovi.

Znam kakva su vremena i zato to i citiram.

BOLNICA: E, sad o bolesti i tužnom kraju Novakovom. Drejc mi poslao vijest i sliku na kojoj su u bolnici u sredini Todor, a sa jedne i druge strane Brega i Čola. Kaže, gotovo je sa Todorom. Iznenada. Jer, nema ni mjesec od toga kako sam se posljednji put sa njim čuo i dogovorio da mu pošaljem svoju knjigu u kojoj su i priče posvećene braći Todorović.

Da ne dosađujem, pošaljem poruku. Onako, kako dolikuje, ohrabrujuću. Prošlo dva-tri mjeseca, došlo ljeto, ja u Sarajevu. Nađem se sa Novakovim jednim od najboljih prijatelja Bracom Magašem. Rekao mu Todor da ode po moju knjigu i ponese je kad pođe njemu u posjetu.

– Ne znam u kakvom je stanju, doktori mu prognozirali dva mjeseca i poslali ga kući… Ali, vidjeću.

Otišao Braco, Todor ga dočekao preporođen. Vozio ga lično u svom automobilu. Čujem za to i nazovem Todora.

– Debeli, bolje sam, vidimo se u Sloveniji – kaže mi vedrim glasom.

Bilo je to potkraj ljeta. Ali bolest ko bolest, posebno zloćudna kao što je rak. Medicina poznaje ta kratka euforična stanja u kojima se pacijent osjeća preporođeno, a onda uskoro umre. Drejc ga je posjetio posljednji put 22. decembra 2016. Kaže, vidjelo se da ne može još dugo izdržati. Rekao mi je i da je Todor bio uvijek jako vezan za Sarajevo. Da je u ratu slao pakete i pomagao svojim prijateljima i na jednoj i na drugoj strani. Nikad se nije ženio. Nikad o svojoj intimi, zaljubljenosti, nije pričao.

KRAJ: Potkraj osamdesetih, kada je preselio u Mladenovac, okušao se u biznisu, izgradio i otvorio najprije pilanu, a onda neke objekte za sušenje voća. Kako i zbog čega rak napada čovjeka, medicina nagađa. Navode se razni potencijalni uzroci: cigareta, stres, alkohol… Može li možda uticati na razvoj te bolesti ako u životu dobiješ hiljade udaraca, desetine uboda nožem? Možda može. I ako može, onda je to bila cijena Todorovog života kojeg su obilježile tuče i obračuni.

No, nikad o njemu niko nije govorio kao o siledžiji. Nikad na slabijeg, nikad iživljavanje nad protivnikom. Kao da je pripadao nekoj ilegalnoj boks grupaciji kakve su one poznate WBF ili kako se već zovu. Stoga su ga valjda voljeli i poštovali mnogi.

Tekst preuzet sa portala magazina Start