Zašto Tito nije dobio Nobelovu nagradu

Vitke djevojke i kršni momci iz Kulturno-umjetničkog društva “Mirko Srzentić”, uvježbavaju posljednji put živu piramidu, koja simbolizuje Lovćen.

U sobama hotela “Avala”, u obližnjoj Budvi, pripremaju se za nastup pred maršalom velika imena estrade Nada Knežević, Dubravka Nešović, Tereza Kesovija, Miro Ungar.

S njima je i Mija Aleksić, glumac, komičar, koji ima zadatak da razgali srca druga Tita i drugarice Jovanke, i, naravno, najvišim rukovodiocima Crne Gore.

I dok su domaćini još jednom uvježbavali zagorsku pjesmu “Vrtičeki spiju, a šume mučiju, naj moja popevka zvoni”, koja je morala da bude otpjevana nadomak ponoći, na drugom kraju zemlje, u Beogradu, na Trgu Marksa i Engelsa broj 13, u zdanju Savezne skupštine, zbivala se neuobičajena aktivnost.

I to samo nekoliko sati prije dolaska novog ljeta, u vrijeme kada su na licama već praštale petarde. Otvoren je bio samo jedan od sedam ulaza iz Kosovske ulice kroz koje se moglo doći do unutrašnjosti.

Na okupu je bilo cijelo skupštinsko rukovodstvo, predvođeno predsednikom Mijalkom Todorovićem i potpredsjednikom dr Gustavom Vlahovom.

Tu su bili i tadašnji direktori “Politike” i “Borbe”, Miodrag Lazarević i Slobodan Glumac.

Objašnjenje za ovaj neobičan skup u neobično vrijeme ubrzo je stiglo. Iz Skupštine Jugoslavije što prije i neodložno mora da krene prijedlog da se drugu Josipu Brozu Titu dodijeli Nobelova nagrada za mir. Podijeljeni su zadaci, saopštena imena onih koji će pisati prijedlog i prateći tekst obrazloženja prijedloga.

Jovanka Broz i Tito

Te noći u “Maestralu” je veselo. Tito naročito. Ostaje do ranih jutarnjih sati. Ispraćaju ga pjesmom “Jovano, Jovanke”… Ta 1973. godina koju je dočekao razdragan, po svemu sudeći, biće mu veliko razočarenje.

Ubrzo, 26. januara, predsjednik Savezne skupštine Jugoslavije Mijalko Todorović šalje Komitetu norveškog parlamenta u Oslo tekst prijedloga da se jugoslovenskom predsjedniku Titu dodijeli Nobelova nagrada za mir za 1973. godinu.

Uz tekst prijedloga je 200 stranica obrazloženja da je Josip Broz dostojan tako visokog priznanja. Obrazloženje je imalo četiri poglavlja:

1. Tito u inostranim izvorima; 2. Titova pisma i izjave; 3. Dokumenti Titove spoljne politike; i 4. Hronika Titovih posjeta i susreta s državnicima svijeta.

Citirane su izjave o Titu mnogih uglednih ljudi, koji su obilježili svoje vrijeme. Naravno, Winston Churchill prije svih. Zatim, Jean-Paul Sartre, Jawaharlal Nehru, pa Robert F. Kennedy, Aldo Moro, potom čuveni američki novinari Cyrus Leo Sulzberger i Walter Lippmann, Charlie Chaplin , Zhou Enlai i papa Pavle VI.

Tito i Churchill

Čim je odlučeno da se Tito kandiduje, pojavio se jedan problemčić: ko će biti predlagač i ko će potpisati prijedlog za dodjelu najvećeg svjetskog priznanja.

Jedan federalni rukovodilac predlaže da ga potpiše – svih dvadeset miliona Jugoslovena! Rato Dugonjić je tražio da potpisnice budu skupštine svih šest republika, a Ali Šukrija je predlagao i pokrajine.

Međutim, prijatelji iz Norveške, koji su bili uključeni u ovu akciju, savjetovali su da se to ne čini. Pravila Nobelovog komiteta su jasna: “kvalifikovani predlagači kandidata za prestižnu nagradu su članovi vlade, poslanici i funkcioneri parlamenta, zatim dosadašnji laureati, profesori univerziteta, i to samo iz oblasti prava, filozofije, historije, a onda i međunarodne organizacije vezane za mir, ali kao kolektivi, ne i njihovi rukovodioci”.

Vremena za čekanje nije bilo, krenulo se odmah u akciju.
Budžeti u ambasada su drastično uvećani. Lobiralo se na sve strane. Napravljen je plan da se dobijaju podrške značajnih ljudi, naročito u skandinavskim zemljama.

Kako se lobiralo u inostranstvu, tako je bilo i kod kuće.

Prvi na udaru je bio naš jedini nobelovac – Ivo Andrić.

Podrške kandidatima od dobitnika ovog prestižnog priznanja imale su posebnu težinu. Andrić je pristao, na molbu svog zemljaka i zaštitnika prvih godina nakon rata Rodoljuba Čolakovića, da se lično obrati Komitetu za dodjelu Nobelove nagrade za mir u Oslu – pismom i potpisom.

U Arhivu Srpske akademije nauka i umjetnosti nalaze se tri skice, s dosta prepravki, dopuna i izostavljanja… I Miroslav Krleža se odazvao ovom pozivu.

U njegovoj zaostavštini pronađeno je i njegovo pismo Nobelovom komitetu…

Savezna i republičke vjerske komisije započinje veliku lobističku akciju kod vjerskih zajednica i upućuju pismo svim konfesijama u Jugoslaviji. Bio je to, zapravo, prijedlog teksta podrške da se predsjedniku Titu dodjeli Nobelova nagrada za mir.

Poglavarima crkvi preostalo je samo da ga potpišu. Muslimanska vjerska zajednica i predstavnici Reformatorske i Evangelističke crkve pokazale punu lojalnost državi i čovjeku koji je bio na njenom čelu.

U Sinodu Srpske pravoslavne crkve očito nisu tako mislili. I pored obećanja da će ukoliko daju podršku Titu moći da nastave izgradnju Hrama Svetog Save na Vračaru, patrijarh German nije dozvolio da se ovaj predlog uvrsti u dnevni red na Svetom arhijerejskom saboru 30. maja 1973. godine.

Istovjetan prijedlog koji je upućen patrijarhu Germanu stigao je i na Kaptol u Zagrebu, nadbiskupu Franji Kuhariću. Čelnik Katoličke crkve Hrvatske bez kolebanja odbija da stavi svoj potpis na tekstu podrške Josipu Brozu. U izveštaju hrvatske republičke Vjerske komisije piše: “Zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić ostao je dosljedan u svojem negativnom držanju i dao je do znanja da sa svoje strane ne želi dati podršku, uz napomenu da bi to značilo politizirati Crkvu”.

Ali, Kuharić povlači novi potez i nudi dogovor državi. On traži uslugu za uslugu. Ako država rehabilituje Stepinca, njen čelnik će dobiti podršku u trci za Nobelovu nagradu.

Kako je ovo, tih sedamdesetih godina prošlog vijeka, bilo nemoguće, 9. aprila 1973. na Kaptolu zaključuju “da biskupi Jugoslavije takvu podršku ne mogu dati, jer bi to bilo njihovo politiziranje, odnosno miješanje Crkve u politiku”.

Emisari koji su se raštrkali po svijetu, da lobiraju za Tita, sve češće javljaju centrali u Beogradu – šanse da se domogne Nobelove nagrade su neznatne, takoreći nikakve! Objašnjenje je bilo kratko: on je komunista!

Ni najpedantniji istraživači života i djela Josipa Broza nisu uspjeli da pronađu trag čija je ideja da se on kandiduje za Nobelovu nagradu za mir.

Postoji zapis Vladimira Dedijera da mu je engleski filozof Bertrand Russell, i sam dobitnik Nobelove nagrade 1950. godine, rekao “da se nosio mišlju da predloži Tita”.

Ko god da je to uradio, nije mogao da izabere gori trenutak za kandidovanje jugoslovenskog predsjednika Tita za Nobelovu nagradu za mir od te, 1973. godine.

To je godina kojoj je prethodio najprije Titov obračun sa maspokom u Hrvatskoj, a potom sa liberalima u Srbiji. Bilo je to vrijeme zabrana novina, knjiga, filmova, izložbi… Bilo je to vrijeme progona uspješnih privrednika, intelektualaca, profesora univerziteta…

Svjetske agencije javljaju iz Osla, 16. oktobra, da je Nobelova nagrada za mir u 1973. godini pripala Henryju Kissingeru i Le Duk Tou. Kissinger kao specijalni savjetnik američkog predsjednika Richarda Nixona, a potom i državni sekretar SAD, i Le Duk Tou kao član Politbiroa Partije radnika Vijetnama, posle dugih i teških pregovora uspjeli su da 24. januara 1973, u Parizu, sklope mir i okončaju najkrvaviji sukob nakon Drugog svjetskog rata. U Beogradu muk. Ostaje utjeha da je za Tita glasalo dva člana žirija, a za dvojicu protiv kandidata trojica.

Henry Kissinger i Le Duk Tou

Ali ovo nije kraj priče. Le Duk To šalje pismo Komitetu u kome kaže odbija da primi Nobelovu nagradu za mir i da se odriče novčanog dijela priznanja. Papir koji su on i Kisindžer potpisali pokazaće se bezvrijednim.

Dok se u Beogradu s nestrpljenjm očekivala vijest da će Nobelova nagrada za mir, za 1973. godinu, biti dodijeljena Josipu Brozu, iz indijske prijestonice New Delhija stigla je vijest da je on postao laureat priznanja koje je nosilo ime dugogodišnjeg predsjednika Indije i jednog od osnivača pokreta nesvrstanih, Pandita Džavaharlala Nehrua (1889-1964).

I gle čuda, i ova nagrada se dodjeljivala za unapređenje svjetskog mira i zbližavanje među narodima. Ustanovljena je 1966. godine. Indijski žiri je bio jednoglasan u odluci da ona pripadne jugoslovenskom predsjedniku Titu.