Zašto se muškarci i žene ne razumiju?

Vječita borba spolova uzima danak u ljubavi, prijateljstvu, na poslu. Djevojkama je važno obilježavanje datuma, momcima to nije nikakav dokaz ljubavi.
Muško srce je za trećinu veće od ženskog i ima veći broj otkucaja. Dame ranije dobijaju bore, jer im je koža tanja i lakše gube kolagen. Momci brže sagorijevaju kalorije, zbog toga što imaju više mišićne mase. Ali je zato ženski imunitet jači od muškog, pa se efikasnije bore sa infekcijama i virusima.

Muškarci imaju veći nos od žena, jer im je potrebno više kiseonika kako bi im raslo i održavalo se mišićno tkivo. Pripadnice nježnijeg pola mogu daleko lakše da urade špagu, jer su im ligamenti labaviji, što ih čini elastičnijim. One bolje razlikuju boje, muškarci su češće daltonisti, pišu “Večernje novosti”.

I to, kada je riječ o biologiji, nije sve na listi muško-ženskih razlika. Međutim, pripadnici oba pola će se vjerovatno složiti da fizičke različitosti nisu nikakva prepreka u vezi.

Dublji i nježniji glas, “pivski” stomačić i jaki bokovi, sitnije i krupnije kosti… ništa od toga ne mijenja ljubavni odnos.

Ali, u njega se zato opasno “miješaju” razlike u pogledima, navikama, potrebama, načinu komunikacije, reakcijama na spoljni svijet. Koliko puta ste čuli da su muškarci sa Marsa, a žene sa Venere?

Upravo je na tome insistirao autor istoimene knjige Džon Grej, osmislivši praktični vodič za bolje razumijevanje suprotnog pola, kako bi se savladale prepreke na koje većina “natrči” u vezi. Jer, kako tvrdi, Marsovci (muškarci) i Venerijanke (žene) se razlikuju po unutrašnjem sklopu, pa tako za iste stvari koriste različite reči i logično je da se zbog toga ne razumiju.

“Bez prihvatanja činjenice da žene i muškarci po prirodi stvari moraju da budu različiti – oni će uvijek biti u svađi. Ako ovu, tako važnu istinu zaboravimo, mi obično postajemo ljuti i razočarani u suprotan pol. Očekujemo da druga strana reaguje poput nas. Htjeli bismo da oni žele ono što mi želimo i osjećaju kako mi osjećamo. Mi potpuno pogrešno pretpostavljamo da će se naš partner, ako nas zaista voli, ponašati i reagovati isto onako kako se mi ponašamo i reagujemo kada nekoga volimo”, kaže Grej, dodajući da ovakav stav vodi iz razočaranja u razočaranje.

Psihoterapeut Tijana Mitrović se slaže sa ovom tvrdnjom, dajući jedan “plastičan” primjer.
“Ženama je svaki datum ‘crveno slovo’. Pamte rođendane, velike i male godišnjice, dan kada su se prvi put sreli, strasno pogledali, ozbiljno posvađali… A, muškarci jedva zapamte i najvažnije dane i godine, što ne znači da im je manje stalo. Međutim, baš to otvara prostor za svađe, jer ženama pre ili kasnije zasmeta što uvijek moraju da podsjećaju dečka ili muža da im je sutra godišnjica. Ali muškarcima to jednostavno nije važno i ne vide razlog da se partnerke zbog toga ljute”, kaže Mitrovićeva za “Novosti”.

Ipak, većina se ljuti. Na početku pokušavaju da ih na suptilan način ubijede da je lijepo kada se sami sjete nekog zajedničkog datuma, a onda polako postaju sve manje suptilne u tome. I dok upiru prstom u njih, kao da su učinili najteže krivično djelo jer se nisu sjetili druge godišnjice braka, muževi ih najčešće gledaju blijedo. Nije im jasno čemu tolika buka i na nju najčešće samo odmahnu rukom. I u tom trenutku se tek tako aktivira novi okidač za svađu.

“Žene u tom trenutku samo još jednom potvrde svoju teoriju da ih muškarci ne slušaju. Činjenica je da su pripadnice nježnijeg pola bolji slušaoci, dok njihovi partneri imaju moć da se prave da slušaju, a zapravo su im misli ko zna gde. Isključivanje im najbolje ide kada su na udaru kritike, što ne znači da dame nisu sposobne da im zbog toga na kraju, ipak, nabiju osjećaj krivice”, navodi Mitrovićeva.

Koliko je tek sukoba buknulo zbog toga što jedni ne mogu da shvate druge u lošim životnim trenucima. Kada prolaze kroz neke teškoće, većina muškaraca ima potrebu da se osami i, kako kaže Džon Grej, u tišini razmisli o onome što ih tišti.
Ne žele da svojim brigama opterećuju prijatelje i porodicu, nego se povlače u svoju pećinu i zato djeluju odsutno za ostatak svijeta. S druge strane, Venerijanke bi o tome otvoreno da porazgovaraju sa nekim, jer su sigurne da jedino tako mogu da prevaziđu probleme.

Odmah zovu najbolje drugarice ili teško uzdišu partneru, jer smatraju da je dijeljenje muke znak ljubavi i povjerenja, a ne da time opterećuju bliske ljude. Na isti način imaju potrebu da saosjećaju sa partnerom, ne shvatajući da njima to ponekad otežava život.

“One su inače brižnije i brižnošću mjere stepen nečije ljubavi i privrženosti, što nije slučaj kod muškaraca. Zbog toga često dolazi do nesporazuma u vezi, jer djevojke svaki čas optuže partnere da ne brinu o njima, dok one misle i da li su jeli, toplo se obukli i popili lijekove. Tako dolazimo do one čuvene rečenice: ‘Sebičan si, ja sam ti na posljednjem mjestu”‘, navodi Mitrovićeva.
Istraživanje australijskih naučnika je pokazalo da se muškarci i žene razlikuju i po načinu i stepenu žara u koji ulaze u rasprave. Skoro 50 odsto veza je propalo zato što djevojke nisu mogle da trpe momke koji su u svakoj svađi pokušavali da dokažu da su u pravu ili zato što “marsovci” nisu imali snage da slušaju glasne i dramatične optužbe partnerki. Razlika je upečatljiva i u argumentima koje polovi iznose kada se raspravljaju. Žene uglavnom bolje pamte i tu prednost iskoriste u svakoj diskusiji, pa bez obzira na temu, kompromituju partnera podsjećanjem da je nekog avgusta rekao to i to, a da se na ljetovanju prošle godine okrenuo za tom i tom… Svaka rasprava ima gubitnika, a ne mora tako da bude.

“U suštini, što prije shvatimo da smo različiti, bolje ćemo funkcionisati. Poštedićemo sebe nervoze, stresa, pokidanih živaca i naučićemo da uživamo u ljubavi samoj po sebi. Mi jednostavno ne možemo da reagujemo, mislimo i želimo na isti način kao i naš partner, ali možemo isto snažno i iskreno da volimo”, zaključuje sagovornica “Novosti”.