Zašto odgajamo nosače selfie štapova i cuclače nargila?

Nekad’ davno, prošla je od tada decenija i kusur, dobila sam svoje prve martinke. Sjećam se da je kiša lila kao iz kabla, tata je nervozno čekao u autu, a mama je sa mnom ušla u tadašnji Stakleni grad i ostavila na pultu neki, meni tada nevjerovatni novac za par čizama koje su bile sve osim toga. Mislim da sam ih prvih sedam dana samo sa divljenjem gledala u kutiji, a onda sam hrabro, kao svaki nadobudni tinejdžer i novopečeni metalac odlučila da ih što prije razgazim, prelomim i uklopim u ostatak svog alt stila, mrežastih rukavica i crnih kolutova umjesto očiju. U mojoj srednjoj školi koja je u to vrijeme zbog svoje zgrade, tj. nemanja iste, važila za klošarsku gimnaziju na kraju grada, nije bilo nekih tipičnih američkih highschool grupa. Nisu postojali uglađeni šminkeri – tatini sinovi, nepopularni štreberi, nikakvi pretrenirani sportisti, niti navijačice s pomponima. Kod nas u to vrijeme, moglo se birati između dvije opcije: oni što slušaju one metalike ili takozvani obični. Kako mi običnost nikada nije bila draga, a želja za pripadanjem čak i prenaglašena, svidjelo mi se da budem dio neke subkulture i da naredne godine provedem u presnimavanju cd-ova, upijanju svega što ima preko dva žešća riff-a u jedinici vremena i trošenju glasnica na svirkama lokalnih underground bendova u cilju podrške i promocije istih.

Vremenom je tvrđi zvuk jednostavno ušao pod kožu, a rano-gotički modni izričaj donekle postao i zaštitni znak, ali sa svakom pročitanom knjigom, formalnom akademskom naobrazbom, iskustvom u međuljudskim odnosima i generalno, sazrijevanjem, neke stvari su ustupile mjesto drugima, krenulo se za ostvarenjem životnih prioriteta i ciljeva i cijela priča se kristalizirala. Valjda je sve to normalno. S ove vremenske distance i u razgovoru sa prijateljima, cijela moja generacija i one prije nje su živjele slične scenarije. Istina, svako na svoj način i svako sa svojim martinkama, ali upravo je zanimljivo slušati razna iskustva, upoređivati ih, prisjećati se snova i maštanja i stavljati recke pored onih nekih stavki koje smo do ovih godina uspjeli ostvariti. Lijepo je.

Imam taj problem da previše razmišljam. O svemu. Bilo to bitno ili nebitno, ako me nešto dovoljno zaintrigira, u stanju sam da provedem dane analizirajući, prilazeći stvari sa svih mogućih strana, važući pro i contra, dok ne donesem neki lični stav i smjestim to u pripadajuću mentalnu ladicu. Zadnjih nekoliko godina razmišljam o generacijama tinejdžera s kojima se susrećem. Dijelom je to zbog prirode posla, jer radim sa studentima, a dobrim dijelom zbog nekih, rekla bih, obrazaca njihovog ponašanja koje nikako ne razumijem. Kao da nikada nisam bila jedna od njih. Jedva čekam da ovi o kojima razmišljam odrastu, pa da ih pitam kako se oni osjećaju, jer imam neki neodoljivi utisak da je taman kad smo mi malo stasali sve otišlo dovraga. Da nisam pristrasna, potvrdili bi stariji, koji su nas nekada gledali s visoka, ali danas smo apsolutno ravnopravni sagovornici, kolege, prijatelji, supružnici.

Gledajući nove generacije, mene najviše čudi i istovremeno nervira jedna stvar: Kako je moguće da su svi prokleto isti?! Hajde evo, da im dam za pravo da su to donekle „ratna“ djeca, iz razno-raznih porodičnih pozadina i sa potencijalno teškim setom karata koje su im dodijeljenje rođenjem. Hajde da dam za pravo galopirajućoj globalizaciji i vremenu u kome je sve dostupno na dugme. Šta imaš čekati singlicu k’o ozebli sunce? Odeš na internet, klikneš i slušaš. Zašto da prekrajaš maminu hipi haljinu kad’ na uglu ima vintage shop, lijepo kupiš haljinu na ruže, nema veze što drugarica ima istu, samo plavu. Zašto da čitaš knjigu u dva toma, kad najnormalnije pročitaš na nekoj trećerazrednoj web stranici sinopsis, tek toliko da shvatiš ko je kome otac, ko mater i ko umre na kraju. Eto, hajde da sve to ne pripišem nedostatku kreativnosti i brzom životu. Šta je sa svim silnim interesima, hobijima, identitetima? Gdje je nestala ona raznolikost na kojoj svijet počiva? Zašto odgajamo nosače selfie štapova i cuclače nargila? Imam pravo da ovo kažem jer sam učitelj i odgajatelj. Jer mi je do sada kroz ruke prošlo nekoliko stotina neiskorištenih potencijala, nerealiziranih ambicija i nemuštih jezika. Ne znam zašto je to tako. Možda je i njima, kao i meni nekada, drago da pripadaju negdje i s nekim. Ali pripadaju masi i svi se utapaju u tu masu, što će za par godina vjerovatno dovesti do jednog hroničnog sivila.

U prirodi ne postoji čak ni hipotetička šuma u kojoj bi sva stabla bila jednaka, iz prostog razloga što bi bolest koja napadne jedno, automatizmom uništila i sva druga stabla i vrlo brzo ne bi bilo šume. Ovdje se dešava obrnut fenomen. Ovdje se istiskuje onaj koji je imalo drugačiji i nekim nacističkim metodima na kraju nastane uniformna skupina mladih ljudi koje ponekad zamišljam kako se proizvode jedan iza drugog na traci. Nije moguće da nemaju u sebi neku iskru koja bi se mogla zapaliti. Ma ne zapaliti, nego koja bi mogla buknuti u ozbiljan požar! Ne znam zašto je uporno utiru u sebi, kao da ih je strah čudnih pogleda, zlih jezika, podsmijeha. Teško je izdvajati se, jasno mi je to. Smetaš jednostavno, unosiš nered, bodeš oči, a i što da budeš „mimo svijeta“, rekle bi naše stare majke. Biti drugačiji samo zato da bi bio drugačiji nema smisla, jer je to zmija koja sama sebi guta rep, to se vidi, kao i sve drugo što radimo neiskreno, plitko i zbog drugih. Tako i ne treba. Ali, nema duha, nema posebnosti, nema različitosti.

Gledam svaki dan tu istu omladinu, koju nekad odmilja čak zovem „moja djeca“, iako su davno prestali to biti. Posmatram ih, analiziram, razgovaram s njima. Jednom sam zaobišla predviđeni silabus i potrošila 3 sata nastave u zamjenu za komunikaciju iz koje sam htjela da saznam zašto su odabrali baš te, a ne neke druge klupe, šta očekuju od mene, od ustanove, od sebe? Šta kasnije? Šta žele, o čemu sanjaju, šta ih plaši? Odgovori su me obeshrabrili. Većina je govorila u nekom determinističkom duhu. Želimo položiti ispite, ispuniti obaveze, zadovoljiti onih minimalnih 55 posto. Ne želimo čitati ništa mimo onoga što je pod apsolutnim moranjem. Ne želimo gledati dokumentarce. Ne želimo slušati filozofiju nauke, jer je ne kontamo, što će nam to, glupo je. A, i nemamo vremena, moramo pisati seminarske koje ćemo kopirati sa interneta. I tako dalje i tako dalje… Preciznošću ptice grabljivice sam ulovila nekoliko pogleda u kojima se oslikavalo neodobravanje, koji nisu masa, koji ne misle tako. Ali, nisu rekli ništa. Ne znam zašto. Opet, znam da ću baš zbog tih i takvih nastaviti da radim svoj posao s jednakom energijom, neumornim entuzijazmom i znam da ću im svaki put kada mogu, dati svo znanje i iskustvo koje imam, pa ako dvoje od stotinu njih poslije o nečemu razmisli, smatraću da vrijedi i da sam uspjela. Ostalo je borba s vjetrenjačama, ali ipak borba.

Nemojte, dragi učitelji zanemarivati svoju moralnu obavezu! Naučite ih gradivo najbolje što možete, ali ponudite i vi njima malo više od onih minimalnih 55 posto, nikad ne znate koliko je nekome od njih u datom trenutku potrebno baš da im pokažete put. Dragi roditelji, ne ubijajte posebnost u vašoj djeci. Ne podvezujte im, kao nekada, lijevu ruku, jer zaboga, svi normalni pišu desnom i piše se desnom i tačka! Ako ne voli matematiku, ali genijalno crta, možda imate malog genija kojeg ćete forsiranjem onoga što mu ne ide, a reduciranjem onoga u čemu je dobro, trajno osakatiti. Ako imate tinejdžera koji preko noći odluči da pusti kosu i nosi one crne obične majice s neobičnim bendovskim logom na prsima, vjerovatno nije u sekti, ne drogira se, ne reže vene, nije manično depresivan, nego pokušava da se pronađe u nečemu što nisu Zvezde Granda. Motrite ga, ali se ne sramite pred rodbinom! Draga starija braćo i sestre, vaša mlađa sestra želi da studira povijest drevnih civilizacija, ne manipulirajte da će ako završi ekonomiju vjerovatnije imati sigurica posao! Premda možda i hoće, pustite je, neka ide za svojom željom. Dragi roditelji liječnici, ne upisujte na silu svoje potomke s pedigreom na medicinu, jer možda nisu Bogom dani da nastave porodičnu tradiciju i možda će ubiti mene i moje dijete kad’ jednom završe u praksi nakon što mu ustupite mjesto svojim odlaskom u penziju! Drage lijepe, njegovane, isfenirane majke, vaša kćerka možda smatra da u životu nije najvažnije ostati fit sa 45 i priuštiti mjesečno po jedne cipele i finu pismo torbicu. Ne treba da bude vaš klon i za par godina pubertetskih frustracija samo će dobiti neki poremećaj u prehrani. Divno će vam biti na klinici za liječenje anoreksije, imaju tako lijepe kožne sofe i dizajnerske tapete! Dragi očevi apoloni, vaš sin ima tremu od žena, ne smije da priđe onoj na koju misli, ima 16, još se nije zaoprave poljubio i teško mu je kad ga propitujete o tome nasamo i pred drugima. Pustite ga na miru i ne govorite mu da će oćoraviti piljeći u računar, trebaće vam za par godina kad postane programer i masno naplati svoj elektronski mozak!

Kao kad preobraćenik nakon dvadeset godina uđe u bogomolju koju pamti kao dijete, a iz koje su ga istjerali silom. Neće mu biti svejedno, neki čudni trnci će ga proći, neće znati ko je, nasrnuće iz sve snage jedan na drugoga stari i novi on, postaće mahnit. Nemojte ih dovesti u poziciju da nakon pola života žale za svim što su mogli i željeli postati, ne samo u profesionalnom, nego i u onom ljudskom, ličnom, intimnom smislu! Budemo li ubijali sve što je drugačije, nastavimo li postavljati uvijek iste, proračunate tračnice, zanemarimo li sve što smo mogli reći i uraditi, mi ne samo da ćemo iznevjeriti njih, nego ćemo iznevjeriti sebe. I sve ono što smo godinama živjeli, sve što smo naučili, sve što nismo ili jesmo pokušali da budemo. Sve titule, zvanja, iskustva i svi brojevi na plati koji će povećavati cifre, u tom slučaju padaju niz moralnu liticu. Ništa, nula, prazan skup.

*Tekst preuzet s bloga Shine On Bruja Malvada