Volonterka godine: Društvo ne posvećuje dovoljno pažnje djeci s teškoćama u razvoju (FOTO)

Dijana Radić (22), student psihologije, nedavno je zbog volontiranja u Udruženju za pomoć licima sa autizmom “Djeca svjetlosti” dobila priznanje Ministarstva porodice, omladine i sporta bosanskohercegovačkog entiteta Republika Sprska kao jedan od najboljih volontera u 2019. godini.

Ona je zahvalna Udruženju koje je prepoznalo njen trud i rad i koje je uvijek tu da ih podstakne da se volonteri u ovom udruženju i dalje trude, a istovremeno uvažavaju njihove ideje na unapređenju rada Udruženja, kao i poboljašnju inkluzije.

Dijana je počela volontirati prije dvije godine, a ekipi Anadolu Agency (AA) u prostorijama Udruženja “Djeca svjetlosti” pokazala je i kako izgleda njen rad sa jednim od članova udruženja, dječakom sa autizmom kojem, između ostalog, pomaže i da bolje savlada školsko gradivo.

Željela da radi sa djecom

“Jedan od prvih razloga bila je želja za sticanjem prakse, a jedan od najvažnijih razloga je što sam uvijek željela da radim sa djecom, pa se to nastavilo na rad sa djecom sa teškoćama u razvoju koji su na marginama našeg društva i kojima se ne posvećuje dovoljno pažnje”, objasnila je Dijana Radić zašto je počela sa volontiranjem.

Za udruženje u kojem volontira čula je od koleginice sa fakulteta, a kada se prijavila za volontiranje, institirala je da radi sa djecom.

“Jednom kad počnete, kada upoznate tu djecu, budući da sam radila sa skoro svom djecom iz Udruženja, vežete se za njih. Nakon toga ne možete da prestanete i konstantno dobijate unutrašnju motivaciju, pogotovo kada radite na nečemu sa njima jako dugo i kada konačno postignete željeni uspjeh. To je najveća motivacija i ono što vas tjera dalje. Mimo toga što volontiranjem pomažete drugima, nemate nikakvu novčanu naknadu, pomažete i samim sebi, samim tim i radite na sebi”, kaže Dijana Radić.

Ona je istovremeno asistent u nastavi u osnovnoj školi gdje radi sa dječakom koji takođe ima autizam, a poredeći svoj volonterski i asistentski rad, kaže da postoje razlike obzirom da u udruženju najčešće rade “jedan na jedan”, odnosno u grupama po tri volontera sa troje djece, a u školi u učionici se nalazi još oko 24 djece, koje je potrebno isključiti da bi se posvetila djetetu čiji je asistent.

Kaže i da je velika razlika između 14 različitih školskih predmeta i slobodnih aktivnosti koje imaju u Udruženju. Prema njenim riječima, svaki asistent u obrazovnom sistemu mora biti spreman da ponovo prolazi kroz osnovnu školu.

Na pitanje koliko je mladih danas spemno da se odrekne svog slobodnog vremena zbog pomaganja drugima, kaže da su mladi prilično zainteresovani za volontiranje, pogotovo u radu sa djecom, jer su svi na njih najosjetljiviji.

Onima koji razmišljaju o volontiranju, a nisu još počeli poručila je da treba da pokušaju.

“Poručila bih im da bar pokušaju i da volontiraju u onoj oblasti za koju smatraju da će njima najviše donijeti, da će se oni osjećati ispunjenije, za koju im neće biti žao da propuste jednu kafu, jedan izlazak ili nešto tako. To, ipak, doprinosi našem razvoju, našem radu na sebi i, na kraju krajeva, ima li boljeg načina nego pomaganjem drugima, da provedete slobodno vrijeme”, kaže Dijana Radić.

Po završetku fakluteta namjerava da nastavi da radi sa djecom sa teškoćama u razvoju.

“Sada više ne vidim sebe ni u čemu drugom nego u radu sa njima i pomaganju njima da se što bolje prilagode našoj svakodnevnici”, kaže ona.

Radeći sa djecom sa autizmom, shvatila je da je rad sa njima najvažniji.

Svako dijete individua za sebe

“Jako je važan, prvo, rad kod kuće sa roditeljima, i da su roditelji spremni da sjede sa njima, ako treba dva sata, i ponavljaju jednu te istu stvar, onda je važna i socijalizacija odnosno uključivanje u redovnu školu, njihova interakcija sa drugom djecom, to je jako bitno i jako je lijepo kada vidite drugu djecu kako ih zovu da se igraju sa njima, da izađu vani, na rođendane i to je nešto što je za njih jako bitno i možda mi i ne vidimo koliko im to znači, ali mnogo doprinosi njihovoj socijalizaciji, poboljšanju njihove komunikacije, budući da je otežana komunikacija jedana od karakteristika autizma”, ispričala je ona.

Naglasila je da je svako od djece sa autizmom različito.

“Iako imaju istu dijagnozu opet su individualni, jedan od opštih karakteristika je otežana komunikacija, međutim ako se se redovno posjećuje defektolog, logoped, ako roditelji rade sa njima kod kuće, ako se razgovara sa njima, to se može prevazići bar u određenoj mjeri. Još jedna od karakteristika su teškoće u socijalnom prilagođavanju. Teško im je da stupe u kontakt sa drugim osobama, da li zbog otežane komunikacije ili što osjećaju da ih drugi smatraju drugačijima. Mogu da se jave intelektualne smetnje, međutim i to se uz redovan rad i trud samog djeteta, roditelja i udruženja kao što je ‘Djeca svjetlosti’ i to može da se nadvlada”, kaže Dijana i dodaje da ni jedna prepreka nije ostala neprevaziđena.

Pored savladavanja školskog gradiva mališani, članovi Udruženja “Djeca svjetlosti” crtaju, slažu slagalice, imaju muzikoterapiju. Dijana i drugi iz Udruženja ponosni su na novogodišnje čestitke koje izrađuju njihovi odrasli članovi, a dodatno ukrašavaju djeca.