Ukleti otok na koji se muškarci nikada ne vraćaju

Na otoku Providencia niko ne žuri. Niko ne djeluje kao da je pod stresom, jer se ovdje niko ne prestaje smiješiti.

To je mali otok kojega su kolonozirali britanski puritanci 1629. godine, a kao bazu su ga koristili i britanski gusari, uključujući i kapetana Henryja Morgana.

Otok je dugo vremena bio dijelom Kolumbije iako se nalazi u blizini obale Nikaragve, a ondašnji jezik podsjeća na iskrivljeni engleski.

Na ovom otoku ne možete vidjeti oružje ili doživjeti pucnjavu, tu nema tjelohranitelja ni tipičnih narkobossova jer se ovdašnji problem skriva ispod površine. Ali zbog toga nije ništa manje ozbiljan

Otočani, čiji se broj kreće između 5.000 i 6.000, imaju osjećaj da pripadaju Karibima, a ne Kolumbiji. Mnogi su rastafarijanci, a dugo vremena otok je ostao netaknut nasilnim kolumbijskim narko krijumčarima.

Na ovom otoku ne možete vidjeti oružje ili doživjeti pucnjavu, tu nema tjelohranitelja ni tipičnih narkobossova jer se ovdašnji problem skriva ispod površine. Ali zbog toga nije ništa manje ozbiljan.

“Gubimo muškarce”, rekla je jedna otočanka koja je željela ostati anonimna. “Prema mojim istraživanjima, najmanje je 800 muškaraca zatvoreno je u različitim zatvorima u inostranstvu ili su jednostavno nestali”.

To znači da je, ako je ovo istraživanje tačno, jedan od četvorice otočana nestao, a populaciju u jednakoj mjeri čine muškarci i žene.

Činjenica je da otok Providencia nije mogao zauvijek ostati imun na kolumbijske probleme. Prije nekoliko godina krijumčari droge otkrili su da su otočani izvrsni moreplovci i da posjeduju neprocjenjivo znanje o okolnim vodama koje su naslijedili od svojih predaka.

“Oni su posljednja spona trgovine drogom“, kaže stariji novinar Amparo Ponton, koji je na otoku živio 25 godina. „Otočani čitaju okean bolje od bilo koga drugog, stoga ih zapošljavaju kao kapetane na narkogliserima“.

Ako uspješno isporuče drogu do željenog odredišta, koje može biti bilo gdje od Hondurasa do Floride, dobivaju tisuće dolara. Ako ih pak uhvate, završe u zatvoru.

Stvari postaju neugodne kada brodove počne progoniti obalna straža. U tom slučaju, posada baca drogu u more, a onda svoj postupak moraju opravdati pred kraljevima droge. Nakon toga više nipošto ne mogu odbiti posao koji se od njih zatraži.

“Sin mi je završio u zatvoru u Mississippiju u SAD-u“, kaže jedna majka. “Odslužio je već jednu šestogodišnju kaznu. Ali opet se krenuo baviti istim poslom i ponovno je uhapšen. Mislim da se tome vratio zato što nije pronašao nikakav drugi posao… Većina obitelji na otoku pogođena je time na ovaj ili onaj način. Samo gubimo naše dečke.”

Jedan od načina otvaranja novih radnih mjesta je razvoj turizma, ali taj put Providencia namjerno izbjegava, za razliku od svojih susjeda. Istraživačica koja je izračunala da je nestalo 800 otočana smatra pak da je taj nedostatak mogućnosti samo dio problema.

“Tu se radi i o puno maloljetničkog adrenalina“, kaže ona i dodaje da mladi često kažu: „Imam tri mogućnosti – pogoditi, propasti ili dobiti“. Drugim riječima, postići rezultat, biti uhvaćen ili ubijen.

“Već smo izgubili 10 posto generacije starije od moje”, kaže 26-godišnji ribar Loreno Bent.

“Postoje djeca koja se bude ne poznajući svoje očeve jer su se oni izgubili u moru kad su im djeca bili bebe. Majke plaču jer su njihovi dečki otišli i nikad se nisu vratili. Nitko ne zna gdje su. Mogu biti u bilo kojem zatvoru na svijetu. Mi jednostavno ne znamo“.

No Loreno ne kritizira one koji se bave drogom.

“More je naša privreda, nije važno je li ono legalno ili ne”, kaže on. „Ono što je važno jest da stjecanje novca ne uključuje kriminal protiv drugog čovjeka. U Kolumbiji se ovo smatra protuzakonitim, ali za mnoge od nas to je jedini način opstanka. Ne gledamo na to kao na nešto protuzakonito“.

[yuzo_related]

Loreno na kraju dodaje: “Ljudi kažu kako je to lako zarađen novac, ali nije, njega je najgore zadržati. Ako se budite ujutro znajući da vam je život u opasnost, onda to ne može biti laki novac”.

Kada roditeljima nestane sin, oni često ne znaju kamo je otišao i hoće li se vratiti. Mnogi se osjećaju previše osramoćeno zbog zločina kojim im se sin bavio da bi poduzeli konkretne korake. Ali to ne znači da se odsutnost potomka duboko ne osjeća.

“Postoje porodice”, tvrdi Ponton, gdje su zatočeni pradjed, djed, otac i sin”.

Kolumbijski narko biznis uzrokuje mnoge tragedije, a ovo je samo još jedna u nizu, piše BBC.