Udruženje “Ars populi” ženama promijenio život: Vratile osmijeh na lice i prave umjetnička djela

Žene okupljene oko Udruženja za afirmaciju kulture i umjetnosti “Ars populi” iz Hadžića za sebe vole da kažu da su Bosna i Hercegovina u malom, s obzirom da su se članice spojile iz svih dijelova zemlje, te da funkcionišu, odnosno predstavljaju jednu veliku porodicu. Tako, vele, žive, rade i djeluju.

I doista, pozitivna atmosfera nije vidljiva samo na njihovim veselim licima, već im ona pomaže da kao finalni produkt imaju predivne proizvode koje same rade. Slike, ukrase, tacne, vezove…

“Naprosto nam je satisfakcija, na to smo ponosni da žene kada dođu u udruženje kažu da su se ovdje opustile, da su se upotpunile, da odu kući puno raspoloženije i da mogu kvalitetnije da se posvete svojoj porodici. Neke su se prvi put i nasmijale ovdje, neke ostavile tablete za smirenje koje su morale da koriste. To su konkretno žene žrtve rata. To je ono zbog čega vidimo da zaista jedno ovako udruženje ima svoju svrhu. To je nešto što je najljepše”, kaže u razgovoru za Anadolu Agency (AA) Samira Ejubović, predsjednica Udruženja “Ars populi”.

– Iskoristiti sebe radi sebe –

Kaže, kako imaju puno toga što su radili u posljednjih deset, odnosno pet godina, na šta su ponosni, ali da je sloga, povezanost između njih, koliko se oslanjaju jedni na druge, to zajedništvo koje uvijek iskazuju kada je bilo kakva akcija ono što ih čini najviše ponosnim.

“To je ono što bih istakla kao najveće dostignuće. Međuljudski odnosi koji su nažalost, kao što je poznato, poljuljani na svim poljima našeg života, od porodice koja je osnovna ćelija društva, kao i svim životnim nedaćama koje nas prate zbog ove naše političke situacije, kod nas su, u udruženju, na iznimno visokom nivou”, navodi Samira Ejubović.

Kaže kako imaju parolu do koje su same došle, a koja glasi “Treba iskoristiti sebe radi sebe”. To je model, navodi Samira Ejubović, po kojem žene treba da djeluju.

“U svakoj ženi čuči određena vrsta talenta koju bi ona trebala da pronađe. Taj talenat može biti i u vezu, kuhanju, ono što njoj jako može biti korisno i za njen život, a i da se ona na neki način još više ispuni. Jer, kada vi u sebi pronađete nešto vrijedno onda se još više dajete na tom polju, još više se trudite. Svakako to je ono što vas ispunjava”, navodi Samira Ejubović.

O tome kako ženu potaknuti da se više bori za sebe, Samira Ejubović, kaže da je to “malo teško zbog svega što mi doživljavamo kao jedna zajednica bilo gdje u nekoj sredini”.

“Žena je nekako i prije je bila više na margini nekih događanja, pogotovo žena domaćica, koja je u kući. Nekako je fokus njenog interesovanja njena porodica. To jeste najveća, osnovna i najljepša njena zadaća na zemlji, ali postoji i dio gdje bi ona trebala da se odmori i od tih velikih obaveza. Ona bi sama trebala na neki način prostor razmišljajući sama sa sobom. Trebamo voditi te razgovore da vidimo gdje i kako bi se mogla i takva žena opustiti kao majka, kao domaćica koja je čitav svoj život posvetila porodici. Kada pogledamo živote naših nana i one su imale taj vid opuštanja nakon silnih obaveza u kući. Znale su da se sastanu, da se druže, da vezu, razmjenjuju iskustva. Mislim da je i ovaj način, u našem udruženju, nešto slično kako su i one se nekada skupa družile. Najgore je kada ostanete sami, ne razmišljajući kako možete sebi da pomognete. Svako sebi najviše može da pomogne. A, ne da se čovjek u neku kolotečinu uhvati koja mu može više da šteti, njegovom duhovnom biću i na kraju krajeva njegovoj porodici, ako ne može da se iskaže kao prava domaćica, supruga, majka”, smatra Samira Ejubović.

– Suze radosnice nane Fate zbog odlaska na hadž-

Sa djelovanjem i aktivnostima, kaže počeli su prije nekih desetak godina. Nastali su kao saradnja između dvije općine, Hadžići u BiH i Meram iz Konye iz Turske.

“Formirali smo se kao udruženje građana/ki 2014. godine. To je neki period radimo malo ozbiljnije. Samo ime našeg udruženja je afirmacija kulture i umjetnosti. Ali, to je samo naziv udruženja. Međutim, ono ima mnogo širi dijapazon našeg rada i djelovanja. Tako da smo mi zaista zainteresovani za mnogo više toga. Mnogo više radimo, mnogo više se trudimo. Naš fokus interesovanja je žena, majka, žena domaćica, ali isto tako i žena domaćica koja isto tako ima ovdje prostor da dođe da se druži sa nama. Kada smo se organizovali opredijelili smo se da se udružujemo, da radimo korisno za sebe i svoje porodice, ali i za sredinu svakako u kojoj radimo i živimo”, poručuje Samira Ejubović.

Od svakog septembra, kaže, počinju kursevi i radionice koje organizuju, a to su kursevi dekupaža koji je jako popularan u posljednje vrijeme kod nas u BiH, crtanje na foliji, tehnika pirografije – tehnika crtanja na drvetu, koja je posebna tehnika. U udruženju se rade i kursevi tehnika veza. Tu obučavaju žene da uče stari bosanski, narodni vez. Tu je i vez sa krstićima, trakicama koji su prenijeli iz Turske, jer su imali edukatore iz te oblasti.

“Radili smo i kurseve kuhanja, kurseve ebrua, kurseve turskog jezika… U saradnji sa Medžlisom Islamske zajednice Hadžići imamo učenje sufare, a potom tedžvida, učenje Kur'ana. Četvrtkom imamo svoja druženja na kojima imamo uvijek nekoga od naših predavača. To nam je ono što nas još više zbližava, opušta. Tako smo četvrtak od ovih ostalih dana odvojili kao jedan dan koji mi provodimo za svoju dušu, odnosno svojoj duši ugađamo. Taj četvrtak je nama posebno drag”, navodi Samira Ejubović.

Ponosni su i na akcije koje provode, a jedna od njih je rezultirala tako što su jednu svoju edukatoricu veza, nanu Fatu, poslali na hadž.

“To je ono nešto što je nas posebno ispunilo. Suze radosnice u njenim i našim očima je nešto najljepše što čovjek doživi”, poruka je Samire Ejubović.

– Motivi BiH izuzetno traženi – 

Grupa žena koja se bavi dekupažom broji desetak stalnih članica. Tokom kursa inače grupa okuplja po 15, pa i 20 žena, a dolaze žena čak i iz Sarajeva.

Tokom boravka ekipe AA o tome šta rade razgovarali smo sa Azrom Dedić, edukatoricom tehnike dekupaž.

“Trenutno radim sliku, a tehnika je dekupaž. To je lijepljenje papira, jednostavno ja kažem to tako. Pod dekupažom smatraju se razne tehnike, ali je to uglavnom ljepljenje papira. Može novinski papir, rižni papir… Može od jednog komada papira da se napravi prelijepa slika. Uz malo pažnje i dorade može da bude to kao prava umjetnička slika, kao da su neki pravi slikari to radili. Mi to tako radimo. I uradimo stvarno kvalitetno i lijepo. Za poklone i sve drugo”, navodi Dedić.

Kada su u pitanju motivi, kaže da pokušavaju često nešto sami smisliti.

“Jednostavno želimo da neke stvari sami kreiramo, ali dosta ima preko interneta toga. Nešto kao izmislim, ali kada ukucam na internet ima već izmišljeno. Ne možemo gotovo ništa izmisliti, a da nema to već. Onda mi to malo korigujemo, pravimo neke nove tehnike i unosimo inovacije”, naglašava Dedić.

Što se tiče rada na drvetu najviše, veli Dedić, idu motivi Bosne i Hercegovine kao suveniri.

“Radimo mi i druge stvari, slike i cvijeće, priroda, likove, dječije stvari, ali kao motivi suvenirski najbolje idu oni vezani za BiH. Najbolje to prođe. To se uzima za poklona. To je tako. Mada koliko god čovjek truda uloži on nema cijenu. To je na koncu jako jeftino, mada u nas žene koje rade to čine da to budu kvalitetni radovi. Mi smo mala sredina pa možda ne možemo tolike cijene da stavimo koliko to zaista vrijedi. Onda mi to minimalno prodajemo da kupimo, da imamo boje, novi materijal, da se družimo i da radimo, opustimo se i izađemo iz svakodnevnice”, ističe Dedić.

Dedić koja je iz Višegrada kaže da joj boravak u udruženju i rad znači mnogo. I više od toga.

“Ovo je mene preporodilo. Izašli smo iz perioda rata i brojnih posljedica. Mi koje nismo radile, bile zatvorene u kuću razmišljale smo, pa tu su i problemi, bolesti, svašta je bilo. Kako sam se priključila ja sam dobila podstrek za život. Meni lično je tako. Sada sam edukator, ali ne odvajam se od ostalih žena. Trudim se da sve što znam prenesem na ove druge žene. Njima je drago, lijepo, zadovoljne su. Veseli nas rad. Kada uradimo neku sliku divimo se. Nema tu priče da je ružna slika. Sve su lijepe. Sve što uradimo super je. Ovo vrati u život. Sve žene koje nisu zaposlene, ali i druge treba da se uključe. Ima se vremena sedmično dva-tri sata, doći u udruženje vidjeti kako se mi družimo, bez nekog interesa, jednostavno zdravo druženje. Naša direktorica, mi je tako zovemo, Samira Ejubović koja nas vodi, ona je takva osoba da nas jednostavno nas privlači, svi smo jednaki. Nema nekih visina i nizina, svi smo tu isti. Bujrum ko god želi da dođe neka dođe, da nam se priključi bez iakakvog interesa, opušteno. Svi smo tu da jedni drugima pomognemo i da se družimo”, poručuje Dedić.

– Očuvanje tradicionalnog bosanskog veza – 

Subha Bratić, članica je udruženja koja se bavi vezom. A, vezeni predmeti su poseban ukras koji krasi bosansku sobu udruženja.

“Naše žene pokušavaju održati tradiciju našeg starog, narodnog, bosanskog veza. Korijeni su ti odavno, oni su se prenosili sa nane na mame. Bilo je žena koje nisu znale tehniku rada, ali ovdje u udruženju naša edukatorica veza je obučila žene koje nisu znale ništa o tome. Uglavnom se vezu stvari koje su se nekada davno vezle kao što su draperije, zarčići, stoljnjaci, nadstoljnjaci… Sada u modernije, da tako nazovemo, neko doba vezu se i odjevni predmeti kao što su košulje, pa su to neki ukrasi. Jer, naše narodne nošnje su sve bile protkane narodnim vezom. Sve naše bosanske košulje su imale bilo kakvo obilježje vezeno. Uglavnom čak i muške košulje su imale vezove na sebi. Tako da jednostavno bavimo se tim, čuvamo tradiciju našeg veza, da i mi možemo ga prenijeti na generacije koje dolaze iza nas”, ističe Bratić.

Na početku je, veli, interesovanje za vez bilo malo uže, ali svaki početak je, ističe, težak.

“Onda kada se vidi nešto što je završeno, gotovo, podsjeti na ta davna doba gdje se uvijek govorilo da je bilo prelijepo onda stvarno privuče taj završni rad. Pogotovo te naše izložbe kada se uradi neka bosanska soba, pa dođu, ljudi vide. Onda se trude da i one nešto urade da ostave taj komadić koji će trajati godinama. I sve više je i mlađih koje dolaze i koje hoće da nauče. A, to se bilo izgubilo. Ali, eto hvala Bogu pa postoje ovakva udruženja gdje postoji neko ko će nas naučiti i ako ne znamo”, ističe Bratić.

Teško je, kaže, biti zatvoren u kuću te je stoga udruženje koje ih okuplja došlo kao neka vrsta ljepote.

“Žene upoznaju žene jer smo se bili otuđili jedni od drugih. Udruženje nas je zbližilo i pomoglo čak da na neki način mi svoju finansijsku situaciju poboljšamo. Imamo prodajne izložbe, idemo na sajmove. Spojimo ugodno sa korisnim. Udruženje mnogo znači ženama, posebno nezaposlenim, koje stvarno nisu imale prilike da negdje idu. Jer, mi i putujemo i družimo se. Udruženje je i edukativnog karaktera. Dođemo i svako nađe nekoga sa kim će pričati. Ne mora svako ni vesti ni nešto. Udruženje ima tu neku ljepotu, čar da nas okuplja po bilo kom osnovu”, ističe Bratić.

Članica udruženja Alma Ejubović kaže kako im je svaki 6. mart poseban dan u godini.

“Mi godinu dana naporno radimo. A, taj 6. mart, to je dan kada iznesemo da se vidi šta smo to sve uradili. Divimo se i sami svojim radovima. To je Dan općine Hadžići, a općina nam najviše pomaže oko rada i finansiranja. I ta izložba tog 6. marta je naš mali poklon za sav trud koji oni ulažu u nas. To je prilika da se na neki način odužimo”, navodi Alma Ejubović.

– Radovi završili od Španije do Turske, čak i kod brojnih načelnika- 

Kaže kako imamo saradnju sa kulturno-umjetničkim društvima. Oni od njih uzimaju suvenire i kada idu na svoja gostovanja poklanjaju ih. Obično su, kaže, to urađeni neki tradicionalni motivi.

“Naša satisfakcija je da naš rad tako ide u Tursku, Španiju… svugdje tamo gdje oni gostuju. Poklonjene su i slike načelnicima općina u Turskoj. Tako naše slike krase ured načelnika općine Belediye u Turskoj. Urađen je i grb na foliji, oslikan bojama koji smo također poklonili kada smo išli na gostovanje u Tursku. Poklonili smo tu sliku u znak zahvalnosti na trodnevno gostoprimstvo. Razmjenu suvenira obavljamo i u BiH posredstvom saradnje sa udruženjima. To su sve suveniri u koje utkamo našu dušu”, kaže Alma Ejubović.

Cilj im je, navodi, veliki projekat koji imaju u planu, a to je da naprave vlastiti centar.

“Koristimo prostore centra Islamske zajednice koji je u sklopu džamije. Prostoriju smo modifikovali svojim radom i nekim finansijskim sredstvima koje smo dobili od prodaje radova i dobrih ljudi. Ali, cilj nam je da napravimo centar. Ima izrađen projekat. No, kao i obično slijedi problem kada se dođe do novca. Općina Hadžići je dala parcelu, ali je sada problem da se nađe novac. Centar je zamišljen tako da se u njemu žena potpuno ispuni. Od fizičkih aktivnosti poput bazena, teretane, da se rastereti u tom dijelu, pa sve do edukacije i ostalih nadogradnji u obrazovanju ili samim hobijima kojima se trenutno najviše bavimo. Nadamo se da ćemo uz pomoć načelnika Općine Hadžići Hamde Ejubovića koji se jako zalaže za nas nekog donatora da se taj projekat privede kraju”, naglašava Alma Ejubović.

Kao jedna od mladih članica koja se posvetila očuvanju bosanske tradicije ima jasnu poruku svojim vršnjacima.

“Malo je teško motivirati našu generaciju, jer smo svi naklonjeni tehnici, a ovo je, ovdje što radimo u udruženju, nešto što je više tradicionalno i zahtijeva više truda da bi dobio neki finalni proizvod. Smatram da ako želite to možete. Nikada ne možete utkati sebe u nešto što radite na računaru. Kada nešto prenosite rukom svojom direktno na materijal tada prenosite dio svoje energije, dio sebe i dajete mu dušu. Kada shvatite to na taj način onda i nađete vremena za to. Smatram da moja generacija treba da odvoji vrijeme, da se izoluje, posveti sebi i onda imate više energije za druge stvari. Ne mora to biti aktivno kao ove žene tu da budu više dana. Sat vremena vam obnovi energiju i vi ste spremniji za neke nove izaove. Razumljivo je da nemate puno vremena, jer mi trčimo da završimo školu, nađemo posao, izgradimo karijeju, onda se u svemu tome pogubimo. Ali, kada izgubite onaj dio koji da imate za sebe onda izgubite i sami sebe. Voljela bi da ne budemo jedni od tih”, poručila je Alma Ejubović.