“U oktobru se spremimo za zimu, jer znamo da nas očekuje dva metra snijega”

Decembarske dane, još uvijek bez snježnog pokrivača, Alija Mujić koristi da pripremi drva za zimu, koji njegovo selo, svake godine, odsiječe od svijeta.

Ovaj sedamdesetčetverogodišnjak nas dočekuje sa pilom u rukama. Njemu će ovo biti prva zima koju će provesti u kući u selu Krušev Do, udaljenom od Srebrenice 50 kilometara.

Do sada je u selo, kako kaže za Radio Slobodna Evropa (RSE), dolazio samo ljeti iz Dubrovnika gdje je radio i ostvario penziju.

Do sela vodi makadamski put koji je pun rupa

“Sada sam odlučio da, poslije toliko godina, prezimim u svom selu. Obnovio sam kuću, pripremio brašno, ulje, šećer i ostalo za zimu, jer znam sigurno da ćemo neko vrijeme biti zameteni i odsječeni od svijeta”, priča on.

Selo Krušev Do nalazi se u brdovitom dijelu na nadmorskoj visini oko 1.000 metara. Snijeg i vjetar njegovim stanovnicima svake godine zadaju iste probleme. Barem mjesec dana, kako kažu, snježni pokrivač bude i do dva metra.

Do sela vodi makadamski put koji je pun rupa.

Na pojedinim dijelovima se nalaze i improvizovani putokazi.

Makadamski put otežava zimskoj službi dolazak, pa se stanovnici već u oktobru pripremaju za zimu, nabavljajući u većim količinama hranu i lijekove.

Na jednoj od kuća stoji i tabla na kojoj piše: “Ako vam je prahnulo divaniti, bujrum u selo. Rasim će vas gotiviti.”

Rasima nismo zatekli u kući. Saznali smo da je taj dan otišao u Srebrenicu po namirnice.

U Krušev Dolu je do početka rata u Bosni i Hercegovini, devedesetih godina prošlog vijeka, bilo stotinjak kuća. Sve su porušene, a prijeratni stanovnici su obnovili njih petnaestak.

Alija Mujić se prisjeća da je nekada školu u selu pohađalo 40 učenika. Selo je imalo i ambulantu i prodavnicu.

“Sada nema ni škole ni ambulante ni prodavnice i po sve se mora ići u Srebrenicu koja je udaljena oko 50 kilometara. Put je loš, prepun rupa i mora se pažljivo i polako ići, pa nekad treba i dva sata da se dođe do Srebrenice”, kaže Mujić.

I u Luci slična situacija
Sela Krušev Do i Luke su dva najudaljenije sela od Srebrenice, na istoku Bosne i Hercegovine.

Do rata je u njima živjelo oko 1.200 stanovnika. Pored škole, ambulante i prodavnice, u selu Luke je bio i dom kulture.

Od ovog nekadašnjeg okupljališta, ostala je samo ruševina.

Malobrojni stanovnici su starije dobi. U oba sela se vratilo njih pedesetak.

Himzo Mujić kaže za RSE kako je prije dvadeset godina u selu bilo više stanovnika. Tada je sagrađena i nova škola, koja nikada nije otvorena. Djece ima, ali nema nastavnika.

Jedan učenik iz ovog sela svaki dan ide u školu u prvo selo, udaljeno tridesetak kilometara. Ostalih pet se školuje u Srebrenici.

“Bio sam u Australiji tri mjeseca. Nisam se mogao naviknuti na klimu i život u toj dalekoj zemlji, pa sam se vratio u Luku. Znam da je teško u Luci, ali srce me je vuklo u rodni kraj. Sin i ja se bavimo stočarstvom, imamo nekoliko krava i petnaestak ovaca. Ranije smo imali stado od 150 ovaca. Iako sam u godinama, moram da radim, jer primam samo 65 maraka penzije”, kaže za Radio Slobodna Evropa Himzo Mujić.

Pripreme za zimu

Kao i ostali mještani ovog sela i Himzo se priprema za zimu.

“Budu veliki snjegovi, ali mi smo navikli na to. Znamo da ćemo biti zameteni i zato se u jesen već počnemo pripremati. Nakupujemo sve osnovno, ali ja i sin moramo dodatno da se angažujemo da pripremimo hranu i za stoku”, kaže Himzo dok čuva ovce na livadi iznad sela Luka.

U selu žive i Rahman Špiodić sa suprugom Dudom. Oboje su, kaže, bolesni, a supruga je i nepokretna.

“Teško je ovdje živjeti za nas starije. Ovi mlađi ponešto rade oko poljoprivrede, nešto i zarade, a mi stariji nismo više za posla. Ja sam bolestan, mogu da se krećem, ali moja žena je prije dvije godine oboljela, imala je karcinom i godinu dana je u postelji, nepokretna. Liječenje je platila opština Srebrenica, ali više ni ona ne daje. Imamo primanje 110 maraka i to ne može biti za lijekove, a kamo li za ostale potrebe”, priča Rahman.

Kaže i da jednom mjesečno u selo dođe medicinski tehničar koji im donosi lijekove, ali da nema onih koji su potrebni za liječenje njegove supruge žene.

“Sad će snjegovi, zapašćemo opet i to će nam donijeti dodatne probleme”, navodi on.

Među povratnicima u Luku ima i mlađih. Jedan od njih je Šemsudin Mujić kojima ima 40 godina.

“Vratio sam se u Luku prije 19 godina sa majkom i ocem. Majka mi je umrla prije tri godine. Imam i ćerku koju svakog ponedjeljka vozim u centar Emmaus u Potočare i ona ide u školu u Srebrenicu”, kaže Šemsudin, koji se bavi poljoprivredom.

“Držimo stoku. Imali smo veliko stado, ali da bi preživjeli, prodajemo ovce. Imamo sada petnaestak ovaca, a opet planiramo uvećati stado. U Luci je teško baviti se stočarstvom, jer je problem obezbijediti hranu za stoku. Dosta toga se mora kupiti u većim količinama kako bi se pregurala zima i blokada u kojoj obavezno, zbog visokih snjegova, budemo po mjesec-dva”, ističe Šemsudin.

Ljeti, kaže, uzgajaju povrće kako bi imali za zimu, ali i da ne bi svako malo išli do pedeset kilometara udaljene Srebrenice.

Od nekadašnjih stotinjak kuća u selu je obnovljeno 30, ali je većina prazna.

Mještani ovog sela su finansirali uređenje puta koje ima nekoliko kilometara asfalta.

Evo, napravili smo džamiju, napravili školu, možete se vratiti. Ali, jok

Uprkos tome, nema većeg povratka prijeratnih stanovnika, priča jedan o mještana koji nije želio da otkrije identitet.

“Kad smo se mi vratili, bilo je interesa i drugih ljudi iz dijaspore i Federacije Bosne i Hercegovine da se vrate. Ali uvijek su imali izgovor da se ne vrate. Govori li bi: ‘Gdje da se vratimo – nema škole, nema džamije, nema dobrog puta'… Evo, napravili smo džamiju, napravili školu, možete se vratiti. Ali, jok. Izgovor im je, zapašće u snijegu. Pa, zapadnemo i mi, ali nekako se preživi”, priča on.

Posljednji put sela Krušev Do i Luke su bili odsječeni od svijeta 2004. godine.

Tada je snijeg bio dva i po metra, a namirnice je mještanima dostavio helikopter Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.