Tradicija brijačkog zanata porodice Redžibašić u Gornjem Vakufu-Uskoplju

Više od stoljeća duga je tradicija berberskog zanata u porodici Redžibašić, u čijem vlasništvu je građanima Gornjeg Vakufa-Uskoplja dobro poznata brijačnica u centru grada simbolično nazvana „Korzo“.

– I moj dedo, i otac i majka su se bavili poslom, koji sam ja naslijedio i brzo zavolio. Jer, ovo je zanat koji ne možete raditi, a da to ne činite s ljubavlju – kazao je Feni Amir Redžibašić.

Smatra da je posao u brijačnicama, općenito, potcijenjen u društvu. Ipak, ne žali što mu se u potpunosti posvetio više od trideset i pet godina.

-Ne može se obogatiti, ali se može solidno živjeti, i djeca školovati. Moj sin je završio fakultet, mlađa kćerka studira. Druga kćerka mi pomaže u radnji, nakon što je završila srednju frizersku školu – ističe.

Zanimanje brice je, dodaje, specifično i zahtjeva stalnu koncentraciju 8-10 sati dnevno, a pred praznike i duže.

-Dok sam bio mlađi bavio sam se sportom, pa vjerojatno zbog toga ne osjećam veliki umor i nemam problema s venama, kao neke moje kolege. Uglavnom, trudim se i danas da mušterije uvijek odu zadovoljne iz radnje – priča ovaj Gornjovakufljanin.

Dodaje, također, da šišanje košta pet, a brijanje tri KM, te da cjenovnik u radnji uvijek prati standard većine mušterija.

– Naprimjer, dođe čovjek da se ošiša i sa sobom dovede dvoje djece. Kako da mu naplatim čitavu dnevnicu, za koju znam da je on radio cijeli dan? Plaće radnika u gradu su, općenito, male – kaže.

Brijačnice su, naglasio je, uvijek bile mjesta gdje su se ljudi sastajali, i gdje niko nikoga nije smatrao drugačijim zato što pripada, možda, drugom narodu, ili ima manje od ostalih.

– Ovdje su svi isti, i doktori, i inžinjeri, i političari, i radnici, i domaćini. Veze koje smo davno uspostavili se, zapravo, nikada nisu pokidale, pa ni nakon teških ratnih dana – zaključio je Amir Redžibašić.