Tešanjski Kaseri
Što oči vide, ruke urade
Čovjek iz Odžaka nudio mi je 20.000 maraka da mu obučim sina. Ja bih to možda i učinio, ali moj sin kaže – nemoj, tata, neka to ostane kod nas
Potomci Štefana Kasera i danas žive u Kraševu kod Tešnja, gdje su došli iz Slavonije nakon Berlinskog kongresa, krajem 19. stoljeća.
Josip Kaser, iako u devetoj deceniji života, za stogodišnjim tokarskim strojem već skoro sedamdeset godina pravi čuda.
Iako je vrijeme CNC tehnologije, za izradu posebnih metalnih dijelova Josipa nađu iz Velike Bitanije, Crne Gore, Hrvatske… cijelog svijeta. Zlatno znanje ima.
Štefan Kaser se, nakon što je odlukama Berlinskog kongresa 1878. Austrugarska od Osmanskog carstva preuzela upravljanje nad BiH, iz Slavonije zaputio i, kao vrstan kovač, nastanio u okolini Tešnja.
„Kad je došao, on je donio nešto kovačkog alata u koferu, ali nije mogao donijeti nakovanj. U Doboju je tad radila jevrejska porodica Pesah, otišao je kod njih i oni su mu nabavili nakovanj“, priča Josip za FTV.
Kaseri su u ovaj kraj donijeli nove zanate. Josip, rođen 1939. godine, vrstan je majstor – što oči vide, ruke urade. Tako je bilo i tokom agresije na BiH i devetomjesečnog okruženja – ljudi se sjećanju njegovog „Peltonovog kola“, turbine pomoću koje je punio akumulatore
Za Kasere, vješte majstore, čulo se nadaleko: „Čovjek ima auto proizvedeno 1925. godine i hoće da ga sredi. I poslao je četiri klipa. Ja imam kutiju u kojoj su došli ti klipovi – na njoj piše da je iz Velike Britanije. U septembru sam radio za ŽRS 160 komada karika. Iz Crne Gore su ljudi dolazili – Rudnik Pljevlja. Čovjek je došao iz Zagreba da mu ja napravim 25 komada karika“.
Josip ističe kako je Jugoslaven i da će to biti dok diše: „Njegovo vrijeme je bilo zlatno vrijeme. Znalo se ko kosi, a ko vodu nosi“.
S suprugom Janjom je u braku više od 40 godina – sretnom, kaže ona.
A za Josipove zlatne ruke bilo je i unosnih ponuda:
„Čovjek iz Odžaka nudio mi je 20.000 maraka da mu obučim sina. Ja bih to možda i učinio, ali moj sin kaže – nemoj, tata, neka to ostane kod nas“.
„Nama nestaje sve više ovih klasičnih zanata i mi nemamo više klasičnih majstora. Ovo je nešto što još treba. Ja sam uz oca od malih nogu po radioni i uz alat pa sam naučio bar one osnovne stvari. Tako da, ko zna, nakon političke karijere, možda i nastavim raditi ovo“, govori Vedran Kaser, Josipov sin.
A, sudeći prema ovim kadrovima, zlatne ruke tešanjskih Kasera još dugo će u ovoj maloj radionici na strugu starom blizu jednog stoljeća opravdavati onu narodnu: „Što oči vide, ruke urade.“