Šerif u Kevljanima kod Prijedora sahranio kuću kako se sahranjuju ljudi

Ostatke svoje porušene kuće u Kevljanima kod Prijedora, Šerif Velić je sahranio na mjestu gdje je nekad stajala, a potom joj i podigao spomen-ploču, kao što se nakon sahrane i ljudima podiže.

Radeći kao limar u Njemačkoj, prisjetio se Šerif u razgovoru za Anadolu Agency (AA), sa svojom suprugom i troje djece štedio je i odvajao svaki dinar kako bi sagradili porodičnu kuću u Kevljanima nadomak Kozarca. Teško su radili i kuću sagradili, a 1992. godine dolazi rat, progoni, zatvaranja u logore, ubijanja i rušenja. Srušena je i kuća Šerifa i Fikrete Velić.

Šerif i Fikreta Velić danas žive u Švedskoj. Kada je izvršena agresija na Bosnu i Hercegovinu, 1992. godine Šerif je ostavio tadašnji posao u Njemačkoj i kao dobrovoljac se priključuje odbrani domovine u Kozarcu i svojim rodnim Kevljanima.

Nedugo iza njegovog povratka u BiH, prisjetio se, srpske jedinice progone civilno stanovništvo iz Kozarca i Kevljana, žene, djecu i starce protjeruju prema Hrvatskoj, a muško stanovništvo odvode u logore.

Šerif je u logoru prošao golgote i nekoliko mjeseci poslije biva razmijenjen i pušten na slobodu. Nalazi se sa suprugom Fikretom i njihovo troje djece u Švedskoj gdje su i ostali do kraja rata.

U rodne Kevljane se vratio prvi put 2001. godine i kada je vidio ruševinu svoje kuće zaraslu u korov i travu donio je odluku da će, kada skupi novac, kuću dostojanstveno sahraniti baš onako kako se i ljudi sahranjuju.

„Nalazimo se u Kevljanima, mom rodnom mjestu, a ovo gdje se sada nalazimo, na ovom uzvišenju, ispod ovog stola i stolice, to je moja kuća koju sam ja ovdje ukopao prije deset godina. Sav raspoloživi materijal od moje kuće se nalazi ovdje. Očistio sam temelje i dvadeset kamiona materijala ili dvije stotine kubika materijala, ostataka moje srušene kuće se sada nalazi ovdje ispod ove humke. Kada sam se prvi put nakon izgnanstva u Švedsku vratio u svoje rodno mjesto zatekao sam ovdje šikaru i šiblje. I kuća i moja njiva i sve je bilo zaraslo u jednu veliku travu. Međutim, kada sam krenuo da čistim temelje, odlučio sam da sav materijal porušene kuće i popratnih objekata ne bacam na deponiju smeća. Zato što sam već tada osjećao nekakav emotivni naboj”, kazao je Velić i dodao:

“Ja sam 14 godina radio u Njemačkoj i sa svojom suprugom štedio da napravimo ovu kuću. I tu smo kuću napravili. I došlo je vrijeme da se sruši. I već tada sam donio odluku da ne želim da ostaci moje kuće završe u nekakvoj rupi ili provaliji. Sav materijal sam istresao na njivu i to je tako gotovo petnaest godina čekalo da sakupim snage i nešto novca da uradim svoju zamisao. Doveo sam bager, mašinu koja je iskopala rupu dubine oko 4,5 metara i sve smo to strpali u tu rupu, a ekstra sam dovukao devet kamiona humusa kojeg sam rasporedio i zasijao zelenom travom i to sad ovako lijepo izgleda“.

Spomen ploča kući

Šerif je sa svojom suprugom Fikretom dao napraviti i otkrio granitnu spomen-ploču sa posvetom svojoj kući.

„Ova kuća, mi je doživljavamo kao najrođenije. Ja je doživljavam kao svoje dijete koje sam izgubio, zato što sam ja halalom svijetom išao, halalom sticao taj imetak svoj i halal novac koji sam zaradio To nije bilo dovoljno da moja kuća ostane ‘uzgor’ nego su došli dušmani, naši neprijatelji, ne znam ni kako da ih nazovem. Došli su zli ljudi koji su moju kuću srušili, a koju sam ja ovdje pod ovom humkom ukopao, ja sam nju sahranio kao što se sahranjuju ljudi.

Došao sam i na ideju da svojoj kući napravim i spomenik. Ne znam koliko će ovaj spomenik stajati. Ja sam na ovoj granitnoj ploči napisao datum kada je kuća bila ‘uzgor’, dakle kada je bila useljiva, kada je bilo slime na kući. Napisao sam datum kada su došli naši dušmani da je sruše i srušili su je 1992. godine. Napisao sam i jedan kratki epitaf koji počinje ovako: ‘Ovdje leži moja kuća uzgor 1974. god. Uzdol 1992. god. Ljubav gradila, mržnja srušila'”, kazao je Velić.

Šerif Velić i njegova supruga Fikreta su pred kamerama AA otkrili spomen ploču njihovoj porušenoj kući.

Od kuće ostao samo broj 88

“Jedino što je ostalo od moje kuće koja se nalazi ispod ove humke, jesu stari temelji na kojima sam ja ponovo sagradio jednu malu kuću i ostao mi je ovaj broj od kuće. Sve što imam je ovaj broj“, rekao je Šerif i dodao da ponekad zasvira harmoniku kako bi rastjerao tugu i bol.

„Sevdah i harmonika su za moju dušu“, rekao je Šerif, a potom odsvirao sevdalinku „Kulu gradim, a kamena nemam“.