Samardžija Stevo Gajanović: Bez ljubavi i strpljenja nema dobrog majstora

Stevo Gajanović (71), penzioner iz Banjaluke, koji je jedan od malobrojnih majstora u Bosni i Hercegovini za izradu samara za konje i magarce, kaže da se dobar samardžija ne može biti bez strpljenja i ljubavi za ovaj posao.

Zanat, kojim se počeo baviti 1970. godine, je naučio od oca, a kao dijete gledao je i kako očev stric izrađuje sredstvo bez kojega se tada nije moglo živjeti.

Radio je u Drvaru u kojem je živio do rata u BiH, a kada je izbjegao u Banjaluku, nastavio je obzirom da je u ovom gradu bila i veća potražnja.

“Nekada nisi mogao zamisliti kuću bez samara. Na njemu su se drva gonila, išlo se u mlin, u trgovine, svagdje”, rekao je Stevo Gajanović i dodao da je su sva domaćinstva uz konje gotovo obavezno imala i samare.

Ekipa Anadolu Agency (AA) Gajanovića je posjetila u banjalučkom naselju Kuljani, gdje nam je objasnio kako se prave samari i šta je sve potrebno za izradu.

Prema njegovim riječima, dijelovi samara nazivaju se drvenica i stelja. Drvenice se sastavljaju od glavara, krstina i štica, koje povezuju glavar i krstine, a to je najvažnije da je drvo od kojih se izrađuju suvo i od adekvatnog kvaliteta.

“Ide jasen, brijest, grab, mlada bukva, orah… Najlaganiji je orah, ali ko hoće za šumu bolje je što je tvrđe drvo jer je dugotrajnije. Može se slomiti, ali teže, zavisi od terena”, kaže on.

A baš zbog “terena” u BiH Stevo Gajanović misli da će se samari uvijek koristiti, jer su uprkos svim mašinama koje su sada dostupne ostali u upotrebi, naročito za iznošenje drva iz šume.

Drugi osnovni dio samara je stelja koja se kroji prema veličini drvenice i puni se slamom i to od raži, za koju ovaj mastor kaže da mora biti prava i požnjevena suva. Stelja se šije od izdržljivijeg platna, a Gajanović za ove namjene koristi vreće za kafu.

Dimenzije samara zavise od veličine konja ili magarca koji će ga nositi, a prema Stevinim riječima važno je da samar ne smeta životinji i da se ne pomjera.

Nakon izrade dervenica može trajati i po pet godina, a stelja se obično nakon godinu dvije mora ili ponovo puniti ili mijenjati.

Najviše posla za samardžije bude u jesen i proljeće, a Gajanović, koji je radni vijek proveo u drvo-prerađivačkoj industriji, često radi i od jutra do mraka.

“Bude posla, nema baš kao nekada ranije, a za mene pomalo bude, ne presušuje”, kaže Gajanović.

Priča da, iako je penzioner, nije mu teško po cijeli dan pripremati materijal i izrađivati samare, koje je osim u BiH, prodavao i u Sloveniji, Srbiji i Crnoj Gori.

“Navikao sam, bilo bi malo neobično kada ne bih radio, jeste da dosadi, kada je više posla, kada bi bilo par dana odmoriš se onda ti neobično kada ne bi imao, može se raditi. ali lagano dok se još mora, treba imati mašine, odgovarajuće drvo ima tu više faza”, kaže on.

Voli ovaj zanat, a smatra da je to i neophodno da bi čovjek bio uspješan u onome što radi. Nada se da će mlađeg sina, koji je zavšio drvo-prerađivačku školu, naučiti svim tajnama ovog posla.

“Kaže da hoće, ali još nije počeo. Nema škole za ovaj zanat, samo moraš kod nekog ko je radio da te nauči, da ti pokaže, da ti sam uradiš, da imaš volju. Treba znati i drvo kriviti, rezati i prepoznati od kojeg odgovara i kopati, sastavljati mjere i tako “, kaže ovaj majstor.

Stevi najviše pomaže supruga Bosiljka koja šije stelje nakon što ih on iskroji. Predlagao joj je da kupe mašinu kojom bi šila, ali mu je odgovorila da on ne može napraviti samara – koliko ona može sašiti stelja.

Volja čini sve, kaže Stevo, sa druge strane “potreban je i dinar”, a uprkos ulaganjima u materijale za izradu samara uspije i zaraditi.

Bosiljka Gajanović (66) iako je zaposlena, stiže pomoći suprugu.

“Imamo volju za život, volimo raditi, volimo imati i ja sam vidjela kako on to radi i preuzela te lakše radove, uzela da šijem”, kaže on.

Osim što šije stelje, pomaže i kada krivi drvo za štice i sve drugo što može.

“Dajem mu podršku kad god on radi ja izađem u dvorište pravim mu društvo”, kaže ona.

Ranije su samare prodavali i na banjalučkoj pijaci, dok je bila veća, a glavna za prodaju bila je Bosiljka.

“Znala sam s ljudima, cjenkati se, dogovarati, hvaliti svoju robu i išlo je. Sad trenutno pijaca je oslabila, ali dolaze ljudi kući i svaki put muž kaže ostani tu Boso, ti to bolje objasniš”, kaže Bosiljka.

Na to Stevo dodaje da je ona “tvrđa na cijeni”, pa je bolje da ona prodaje jer on lako popusti kupcima i spusti cijenu.

“Dobro je. Nije to neka velika zarada, a muž voli raditi. On kaže dok god hoda i može, da će raditi. Rješila sam da budem uz njega, da budem podrška, dok god budemo mogli radićemo”, kaže Bosiljka.

Samari Steve Gajanovića stigli su i do poznatog režisera Emira Kusturice. Bračni par prisjetio se kako su ih prije nekoliko godina kontaktirali saradnici Kusturice, jer su im bila potreba tri samara za potrebe snimanja filma u Smederevu. Isporučili su samare u Beograd, ali nisu saznali u kojem filmu su korišteni.