Ruže Nihada Haskovića plijene ljepotom i mirisom

Ruže su tradicionalno jedan od najcjenjenijih cvjetova koji krase okućnice ili parkove, a njihova ljepota i miris izazivaju divljenje. Kada se njihovom uzgoju posveti posebna pažnja onda je taj rezultat neminovan. Potvrđuje to i Nihad Hasković iz Goražda, po struci profesor matematike, koji se tim lijepim hobijem bavi dugi niz godina.

Njegove ruže ne samo da krase okućnicu već cijeli sokak kojim se širi divan i prepoznatljiv miris jedinstvene đul-ruže, u narodu poznatije kao đulbešećerka koja zauzima najveći dio, a koja je oduvijek bila dio tradicije bosanskog vrta.

I Hasković napominje da je ljubav prema tom cvijeću naslijedio iz porodice a, iako je uzgoj zahtjevan, naglašava da upravo u ovom prelijepom kutku pronađe predah od svakodnevnih obaveza .

– To je vjerovatno “genetski kod” jer od rahmetli moje majke i oca sam naslijedio tu ljubav. Kao dijete sam počeo da se bavim tim gledajući kako to rade roditelji, pa i moj amidža, a moja cijela porodica je inače jako vezana za cvijeće. Sjećam se dok smo ja, sestra i brat bili mali, majka bi sredila okućnicu i svako ko bi prolazio gledao je i svi su se divili. Tada je već kod mene proradilo interesovanje, otac je bio invalid i nije mogao mnogo raditi, pa smo mi djeca počeli rano da sadimo ruže koje je otac strahovito volio. Čak mi je prije nego što će umrijeti rekao da mu na mezaru posadim ružu – priča Hasković.

Pojašnjava da je poslije rata dugi niz godina živio u stanu i nije imao uslove za uzgoj ruža, a nakon što je kupio kuću odmah je posadio prve sadnice. Među njima je dominantna đulbešećerka, ruža koja je uvijek bila dio tradicije bosanskih bašči.

– Nijedna bosanska avlija ili kuća nije mogla biti bez te ruže. Poznato je da, svi koji poste i slave bajram, čuvaju taj sok od ruže za bajram ili ramazan i tako je bilo i u mojoj porodici. I sada uživam u ovoj ljepoti, i moja porodica, prijatelji i komšije. Prelijepa je i izgledom i mirisom a i korist je velika. Uz sok ili slatko od ruža prije neki dan sam saznao da se i šipurak koji se stvori od ove ruže koristi za čaj koji je izrazito kvalitetan i ukusan, s puno vitamina, pa ću i to probati. Stalno i ja učim nešto novo – ističe on.

Dodaje da je uzgoj ruža zahtjevan, ali da, ako nešto volite, onda nije teško

– Ja se brinem o njima uglavnom, a supruga bere i pravi sok i slatko. Izračunao sam da ovdje ima između 100 i 150 hiljada cvjetova ruže, a kada bi gledali cijelu godinu, daleko vise jer jedne se “ugase” druge se stvore ali ih imamo cijelu godinu i uživamo u njihovom mirisu i izgledu. Ruže od kojih se pravi sok i slatko beru se u maju i treba sačekati da sazre jer imaju više vitamina i one su najbolje kada hoće da opadnu a šipurak kad sazri sušite i imate cijelu zimu – navodi Hasković.

Napominje da rezultate ne treba očekivati “preko noći”, ali da uloženi trud ruže nagrade svojom ljepotom.

– Kada se brinete na pravi način, za jedno dvije – tri godine, vidite prave rezultate. Jer, kad posadite jednu ružu, odmah iduće godine iz njenih žila rastu druge i nemojte ih sjeći, već ostavite i oblikujte sami. Treba ih gnojiti svake godine u jesen, najbolje stajskim đubrivom, nipošto vještačkim, jer se može osušiti i na to onda stavite sloj zemlje da se ono ne osuši. Ako neko želi da dobije ovu ružu može doći u jesen kod mene rado ću mu pokloniti i reći kako se njeguje i razmnožava – savjetuje on.

Mnogo je kaže zahvalan i svom prijatelja i nastavniku, rahmetli Hasibu Mašniću biologu, od kojeg je mnogo naučio o uzgoju ruža.

– Bio sam njegov učenik u Ustiprači gdje smo imali više od milion ruža možda i više koje smo uzgajali. Naučio me je i kako se sade i uzgajaju čempresi i razna zimzelena drveća i mnogo sam naučio od njega. Sjećam se da je u to vrijeme naša škola osvojila drugo mjesto po uređenosti u bivšoj Jugoslaviji. Sada pokazujem kako se to može uraditi bilo gdje, da imamo sređen grad. Meni mnogo ljeti dolazi ljudi iz dijaspore namjenski da se slikaju i vjerujte imamo preko 50 gostiju koji su dolazili iz Australije, Amerike, sa željom da pokažu svojim komšijama i prijateljima da Bosna nije samo pakao i da mi Bosanci znamo svašta raditi i da naša kultura nije beznačajna. Sa malo novca i truda svi možemo doprinijeti da nam bude lijepo – zaključuje Hasković koji će za nekoliko mjeseci otići u zasluženu penziju.

Ukoliko ga zdravlje posluži, najavljuje da ima planove za dodatno uređenje okućnice, koja će, kaže, biti jedan od najljepših kutaka u okolini.