Roditelji, oprez: Šta sve negativno utječe na djecu, a da niste ni svjesni

Zbog čega je za djecu važna dosada i šta roditelji trebaju, odnosno ne trebaju da rade kada je djetetu dosadno savjetuje stručnjak za rani razvoj dr Ranko Rajović.

Dosada je vrsta stresa i jedno neugodno stanje. Kada im je dosadno, i odrasli i djeca pokušavaju da se riješe tog osjećaja, odnosno da nađu zanimaciju. No, problem dosade kod djece u današnje vrijeme poprimio je zabrinjavajuće razmjere jer djeca teško pronalaze zanimaciju, a da nije vezana uz računar, videoigre ili mobilni telefon.

O tome šta roditelji mogu da urade, ali i u čemu griješe kada je je riječ o dječijoj dosadi, govori dr Ranko Rajović autor je NTC programa učenja kojim se podstiče intelektualni potencijal djece i razvija se brzina razmišljanja i zaključivanja – tzv. funkcionalno znanje.

“Današnji roditelji koji su prije 30 godina bili djeca sigurno se sjećaju kako je u to vrijeme u kući postojao jedan televizor sa jednim ili dva programa i kada ima je bilo dosadno izlazili su da potraže društvo za igru. Nije bilo problem da odu pješke ili na biciklu četiri, pet, šest kilometara na igralište gdje bi se igrali sat, sat i po i vratili se kući.

Kada bi padala kiša, morali su sami da osmišljavaju igre, a roditelji tada nisu rješavali problem dosade svom djetetu, već je dijete to samo rješavalo. Ili se igralo s igračkama ili je slagalo kocke ili pravilo kulu od drvenih kockica.

Problem dosade uvijek je bio pokretač i dosada je važan i dobar faktor razvoja djeteta. Kada mu je dosadno, dijete mora nešto da smisli, organizuje se, mora da poveže neke stvari, napravi možda neku novu igru, potraži društvo.

Šta se danas događa s djecom?

Roditelji previše štite djecu, rade umjesto djeteta jednu, drugu, treću stvar. Roditelji rješavaju problem dosade svoje djece umjesto da ih puste da to sami rješavaju. Kupe djetetu videoigru pa kada mu dosadi ta igra kupe mu drugu.

Uključe TV na kojem ima 50 programa, a te programe su radili psiholozi da ‘zarobe’ dijete da što više gledaju TV. Računari nisu loša stvar i treba da budemo u toku sa razvojem tehnologije, ali je problem kada ona doslovno postanu zamjena za sve.

Naša djeca odrastaju u virtualnom svijetu. Prije nekoliko godina stvarno sam bio u šoku kada sam vidio da na video igrama piše 4, 5, 6, 7. Mislio sam da je to oznaka za uzrast djeteta. Onda su mi rekli da je to oznaka za nivo nasilja u igri, koliko ima krvi, jesu li odsječene ruke, noge, glave.

Jako puno roditelja pita me za pomoć jer ne znaju kako dijete da odviknu od videoigara. Igranje igara stvara zavisnost jer mozak luči prevelike količine endorfina što izaziva prevelike količine sreće.

Čuo sam od prijatelja da kada su planirali putovanje njihova dva sina od 9 i 12 godina nisu željela da idu na more jer je njima lijepo u Novom Sadu. Na more su ipak otišli, a kada su došli tamo rijetko koji dan su hteli da idu na plažu, govorili su da ih boli glava, jako im je sunce… Šta su radili? Sjedili u hotelu i igrali videoigre.

Šta će dijete, koje ne zna da riješi dosadu, raditi za 5 ili 10 godina? Biće frustrirana osoba sa pragom tolerancije – nula. To dijete mora sve da dobije odmah i sad, neće moći da čeka. To su nove generacije djece koja nama stižu, govori dr Ranko Rajović, doktor interne medicine, dugogodišnji predsjednik Odbora za darovite međunarodne udruženja Mensa i UNICEF-ov saradnik na projektu ranog podsticanja intelektualnog razvoja djece, osnivač Mense Srbije i Odsjeka za darovite Nikola Tesla Centra i jedan od najvećih autoriteta na ovim prostorima kad govorimo o vaspitanju i obrazovanju.

To što roditelji rješavaju djeci problem dosade možda je i trećina svih problema u vaspitanju, nastavlja Rajović. Kada mu je dosadno, roditelji moraju da znaju da treba da ga puste, neka možda i zaplače…

Imam prijateljicu koja je svojoj kćerki, kada joj je ova rekla da joj je dosadno, odgovorila ‘Kako to misliš dosadno, pa samo glupoj djeci je dosadno, a ti nisi glupa.’ I onda se djevojčica trgla i otišla da se igra. Dijete razvija i kreativnost i logičko razmišljanje kada se bori protiv dosade.

Roditelji griješe i kada se stalno igraju sa svojom djecom, pa nisu roditelji najbolji prijatelji djetetu, nego oslonac i njihov je zadatak je da pomognu djetetu da bude samostalno.

Šta roditelj može da uradi?

Roditelj može da se igra sa djetetom neke igre, recimo šah ili lego kocke. U djetetu može da stvara ljubav prema nekim važnim stvarima, recimo prema knjigama.

Kupite djetetu slikovnice pa malo gledajte, malo čitajte. Ako su u slikovnici samo slike životinja roditelj ne treba samo da nabroji koje su životinje na slici nego neka ispriča cijelu priču koja, na primjer, može ići ovako: ‘Ovo je pas Reks koji je došao u selo, izgubio je brata, bili su zajedno u šumi, brat je otišao u drugo selo, Reksa je prihvatila mačka…’ Roditelj priča priču, pa za dva dana nešto promijeni, a dijete će se buniti ‘Ne ne nije tako’; nema veze, u utorak je ovako, u četvrtak je onako; onda će i dijete početi da ubacuje neke svoje elemente priče.

Mozak je organ za preživljavanje koji se formira u prvih pet godina života i u tom periodu adaptacije mozak mora vidjeti da li se dijete rodilo u Africi u džungli, u pustinji, negdje na Sjevernom polu – tako da može da pripremi dijete da preživi. Mozak u razdoblju adaptacije sve prihvata i kada roditelj djetetu od malena čita, ta prva ljubav prema roditeljima i veza s roditeljima ide uz knjigu. Ako se, na primjer, knjiga čita od 19 do 19.20 dijete to pamti cijeli život, kaže Rajović.

Rano detinjstvo izuzetno je važno za kasniji uspeh

Soichiro Honda, tvorac velike automobilske komapanije Honda, već je bio star, ali je i dalje prvi dolazio na posao. Novinar ga je pitao zašto i dalje dolazi prvi na posao kada ima toliko novaca da može da uživa, stvorio je imperiju i stvarno ne mora više prvi da dolazi na radno mjesto. Honda mu je odgovorio da voli svoj posao i da mu je posao odmor.

Otkud tako velika ljubav prema poslu, upitao je novinar. Honda se tada sjetio svog ranog djetinjstva. Jako je bio vezan za tatu i volio je kad ga je tata nosio na ramenima dok bi vukao kolica sa vrećama žita u mlin. Mali Honda u mlinu bi legao na vreće i čekao da tata završi posao. Malo je i spavao, ali stalno bi slušao tatin glas. Sve vrijeme je slušao kako se okreće žrvanj i taj zvuk u osnivaču Honde cijeli  život budio je najlepša osećanja. Ležao je pored vrata gde je bilo postrojenje odakle je dopirao miris motornog ulja.

Kada osjetim okretanje mašine i miris ulja, sjetim se najsretnijeg perioda svog života, zaključio je Honda.

Kod svih velikih ljudi, bez obzira na to na kom polju su uspješni, rano djetinjstvo bilo je izuzetno važno za njihov uspjeh, zaključuje dr Ranko Rajović.