Prljava tajna koju ljekari ne govore
Brojne stvari su se promijenile u medicini u proteklih nekoliko desetljeća. No, s poboljšanjima u njezi pacijenata, došlo je i do eksponencijalnog rasta očekivanja ljudi.
Nekako smo prešli iz “vaš bližnji ima smrtonosnu bolest i učinit ćemo sve u svojoj moći da je liječimo i umanjimo bol” do “vaš bližnji ima bolest za koju nema lijeka, no mi ćemo je svejedno liječiti kao da ima”.
Problem je u tome što svi umiru, kad-tad. No, čak i oni s terminalnim bolestima su rijetko svjesni vlastite smrtnosti, kao i njihovi bližnji, te imaju nerealistična očekivanja oko toga što liječnici mogu poduzeti.
Posao doktora postao je ljudima davati nadu i propisivati lijekove, no u situaciji u kojoj bi sami trebali odlučiti kakvo liječenje žele, oni bi znatno češće nego drugi smrtnici odbili liječenje. Je li riječ o tajnama profesije s kojima su upoznati ili pak shvaćanju da je bolje živjeti kvalitetnije tajne su koji oni drže za sebe zbog Hipokratove zakletve, no ipak bi voljeli da ljudi znaju.
Svi koji rade u zdravstvenom sustavu znaju da je on sam, osobito ako se tiče njege na kraju života, vrlo loš. No, postoje stvari koje ljudi mogu sami napraviti kako bi preuzeli kontrolu nad svojim ili zdravljem svojih bližnjih.
1. Razumijevanje šta je oživljavanje
Gotovo univerzalno, obuhvaća pritisak na prsa, intravenozne lijekove, mehaničko upuhivanje zraka i defibrilaciju. U slučajevima oživljavanja gdje cilj nije samo preživljavanje već povratak na prijašnju razinu funkcioniranja, šanse uspjeha su zabrinjavajuće male. Naposljetku, kad bi vam ljekar ponudio operaciju koja ima samo 1,7 posto šanse poboljšanja vašeg stanja, a istovremeno je bolna u uznemirujuća, većina ljudi to vjerojatno ne bi odabrala. U našem se društvu briga i ljubav izjednačava s time da se “učini sve”. Kako ljudi stare, naglasak bi trebao biti na kvaliteti, a ne kvantiteti života, što ljudi često zanemaruju te iz sebičnih razloga ne žele pustiti nekoga. Bio sam prisutan na bezbroj oživljavanja i njihovih pokušaja s vrlo različitim uspjehom. Često se radi o ljudima koji su oživljavani samo zbog dobrobiti svojih obitelji, a ostatak života su proveli nepokretni i ovisni o aparatima. Vjerujem kako je naša uloga kao liječnika da liječimo bolest, a u trenutku u kojem dođe do toga – olakšamo smrt. Moj je otac odbio oživljavanje i nakon što mu je puknula aorta nisam se protivio tome, već sam ga pustio da ode, a održavan je na životu toliko dugo da se oprostimo. Da sam u dubokoj komi, ne bih volio da me na umjetan način drže živim – to naprosto nema smisla, kaže nefrolog Pascal Lane.
2. Razumijevanje šta oživljavanje nije
Oživljavanje nije jamstvo preživljavanja života kakvog je pojedinac prije imao, a Hollywood nam daje lažnu sliku toga. Prema velikoj analizi doktorskih serija na TV-u, čak 75 posto ljudi vrati se na “staro ja”. Istina je drugačija. Prosječna šansa uspjeha oživljavanja mlade, zdrave osobe (što znači da je funkcija mozga netaknuta) iznosi tek 30 posto. Kod starijih ljudi s kroničnim medicinskim stanjima iznosi tek od 1 do 3 posto. Za neke pacijente, ona se približava nuli. Ljudi misle kako oživljavanje funkcionira tako da vas naprosto vrate iz mrtvih bez posljedica, no stvarnost je drugačija – najčešća su oštećenja raznih organa i sustava. Ne bih išla na odjel intenzivne njege ako se uzrok bolesti ne bi mogao ukloniti, a svakako ne bi pristala na hranjenje na cjevčicu ili da stroj diše za mene.
Mislim da bi vam većina ljekara rekla kako bi željeli umrijeti u miru svog doma. Kad sam tek počinjala raditi zaprepastio me pacijent koji je odbijao terapiju, no njegove sam riječi zapamtila “Treba znati kad se produljuje život, a razlikovati kad se oduljuje smrt. Ako produljujemo smrt, produljujemo i bol”, kaže liječnica Isobel El-Shanawany.
3. Rizici oživljavanja
Svi misle kako je oživljavanje dobro jer spašava život. To je naravno istina, ali samo ponekad. No svi liječnički tretmani imaju rizike i nuspojave povezane s njima, to je inherentna priroda prakticiranja medicine. Dugoročno, pacijenti mogu završiti s lošim neurološkim funkcijama, ovisni o aparatima koji dišu za njih, s nikakvom nadom povratka na strao zbog prijašnjih plućnih bolesti ili drugih komplicirajućih zdravstvenih stanja.
Mogu biti vezani za krevet i razviti čireve na raznim dijelovima tijela. Ti se čirevi mogu inficirati. Često su vezani kako ne bi iz grla iščupali cijevi koje ih održavaju na životu, no mnogi to ipak čine gotovo do delirija. Brojni pacijenti dobivaju urinarne infekcije zbog kojeg je obavezan kateter, a često postaju inkontinentni.
Velik broj obitelji se može osjećati zarobljeno tom situacijom, vjerujući kako je njihov bližnji pobijedio izglede nakon srčanog infarkta ili sličnog stanja, te je nepravedno završio vezan za krevet s brojnim problemima. No, važno je spomenuti kako nikad nije kasno odustati od umjetnog održavanja života.
– To nije isto kao uskraćivanje skrbi ili uzrokovanju smrti, jer bolest koja stoji iza toga svega i dovela je do tog stanja – objašnjavaju liječnici.
