Priča o Muhamedu Omeroviću, bioenergetičaru čije su ruke mnogima pomogle

Poznati bh. novinar Vlastimir Mijović prije nekoliko dana putem Facebooka je objavio svojevrsni apel za pomoć, u kojem je stajalo:

“Bio bih zahvalan na savjetu za liječenje gonartroze koljena, zbog koje se posljednja dva mjeseca krećem uz pomoć štapa.”

Nakon nekoliko dana, Mijović je na svom profilu objavio:

“Otišao sam bioenergetičaru Muhamedu Omeroviću, mom starom FB prijatelju iz Holandije, koji neko vrijeme boravi u Sarajevu, koji me je nazvao i ponudio da probamo. Učinak je prevazišao moja očekivanja: već nakon prve terapije prestao sam koristiti štap, bol je smanjena za 90 odsto, u hodu nemam nikakvih problema. Iako je u kostima zgloba, prema ljekarskoj dijagnozi i RTG snimku, krenuo degenerativni proces kostiju, idemo ka postizanju 100-postotnog učinka, iako sam i sa današnjim stanjem sretan. Daj bože da tako ostane, pogotovo ako se još unaprijedi”, napisao je između ostalog Mijović.

Omerović s Mijovićem

A, ko je zapravo Muhamed Omerović?

Muhamed Omerović (53), poznati je bionergetičar rođen u Zvorniku, koji fenomenalne rezultate postiže u tretiranju sportskih ozljeda kod vrhunskih sportista.

U Zvorniku je završio osnovnu školu i gimnaziju. Nakon toga odlučio se za studij prava u Mostaru, pa se uz studij zaljubio u novinarstvo. Radio je za omladinski list i mostarski radio, a onda postao dopisnik beogradskog Tempa, na prostorima bivše Jugoslavije možda i jednog od najpopularnijih sportskih listova.

Ono što je zanimljivo, a kako i sam priznaje, niti on sam tu energiju godinama nije osjećao.

– Bila su to lijepa vremena, imao sam velika poznanstva jer je “Tempo” bio poznat praktički u čitavom svijetu. Na žalost, danas je sve drugačije, svako može biti novinar – kaže Muhamed, koji se tokom novinarske karijere okušao i na Radio Sarajevu i na TV Sarajevu.

A, onda je otišao u menadžerske vode.

Na prostorima bivše Jugoslavije otvorio je jednu od prvih menadžerskih agencija. I, posao je, kaže, sasvim lijepo krenuo. Uspio je napraviti nekoliko transfera prije nego je započeo rat, koji ga je zatekao u Sarajevu.

– Vidio sam gdje to sve vodi. Vidio sam šta se događa, bio sam na izvoru informacija i kada su se manje grupice ljudi počele organizirati, aktivno sam bio uključen u odbranu grada. Bio je to užasan, ali s druge strane i najbolji period moga života. Možda to nespretno zvuči, ali ja osjećam da je to nešto najkorisnije što sam u životu napravio. Mogao sam ja otići iz Sarajeva, imao sam poznanstva, novac, imao sam mogućnost otići. I danas ne sudim nikome ko je otišao. Na sudbinu gledam drugačijim očima, ljudi su uvijek negdje išli, uvijek su postojale seobe naroda, svi smo mi odnekud došli, nismo mi ovdje od postanka svijeta. Sudbina određuje čovjeku gdje će što jesti i piti, ali kada nema posla ljudi krenu. U Bosni je uoči rata bila velika kriza i ljudi su odlazili. Onoga ko se nekako snašao i koji nije otišao zbog krize pokrenuo je neki drugi belaj – kaže Muhamed Omerović, koji je zahvaljujući ratu, iako to možda malo grubo zvuči, otkrio svoj bogomdani talenat.

I to na posve neobičan i prilično okrutan način, nakon što ga je snajper pogodio u – vrat. Bio je 25. oktobar 1992. godine.

– Možda je tada počeo moj pravi život, možda do tada nisam bio svjestan mnogočega. Pa i nisam. Tada sam na svijet počeo gledati drugačijim očima. Metak je ušao s jedne strane vrata, s druge strane je izašao. Nije me boljelo, samo sam osjetio zujanje u ušima. Bio sam svjestan svega. U bolnicu me je vozio čovjek koji nikad nije sjeo za upravljač vozila, desnom sam rukom držao glavu da mi ne pada, lijevom mijenjao brzine i govorio kako da vozi, a čitavo vrijeme me je drugi kolega držao da ne padnem. Uspjeli smo doći do jednog policijskog punkta, policajac me odveo do vojne bolnice, a kada su utvrdili da ništa nije oštećeno čekao sam operaciju. Kako nikako nisam dolazio na red, a bolovi su postajali užasni, odveli su me u bolnicu na Koševo.

– Ni na Koševu nisam došao na red, ranu su mi obradili na hitnoj, jedino svjetlo koje su tokom zahvata imali bila je jedna mala automobilska sijalica priključena na akumulator. Nisam želio ostati u bolnici, odmah sam otišao, a nakon deset dana vratio se u jedinicu. I tada su mi počele otkazivati ruke i noge. Sada imam 84 kilograma, tada sam imao 56.

Morao je otići iz Sarajeva. Prvo do Splita, gdje ga je primio prijatelj Marko Didić, novinar Slobodne Dalmacije.

– Najveća mi je želja tada bila popiti Coca Colu. Mi smo bili željni svega, nismo imali hrane, vode… Sarajevo je bilo predvorje pakla. Marko mi je dao nešto novaca i otišao sam u Zagreb, a onda i za Njemačku. Preko nekih veza smjestili su me u bolnicu i na kraju i operisali kičmu. Liječio sam se četiri godine, ali ništa se po pitanju boli nije moglo učiniti. Bol je bila takva da nisam mogao niti sjediti niti hodati. Uvijek me je boljelo. Spavao sam na foteljama, stolicama, ako se to može nazvati spavanjem, a jednom sam u tom spavanju čuo glas koji mi je rekao: »Ti trebaš i moraš halaliti (oprostiti op.a.) svima, bez obzira je li ti ko šta uradio ili nije!«. Ujutro sam se probudio i mislio da sam umro. Ništa me više nije boljelo, priča svoju životnu Muhamed.

Tih dana mu je u posjetu došao prijatelj s kojim je zajedno studirao i koji je u Münchenu radio na gradilištu.

– Žalio se da ga bole leđa i ja sam mahinalno stavio ruku na njega, a on kaže: »Uh, žare ti ruke!«. I ja njemu izliječim bol u leđima. Tako sam počeo. Ispitivao sam, istraživao, prvo isprobavao u krugu prijatelja, poznanika. Što bi naš narod rekao: »Vodila me Božja ruka!«. Otkrio sam da terapiju mogu davati i na daljinu.

– Uvijek sam mislio da za to treba uspostaviti nekakvu vezu, sve dok jednom nisam preko Ahmeda Bosnića stupio u kontakt s Damirom Šturmanom, bioenergetičarem iz Poreča, s kojim sam postao prijatelj. Jednom sam mu na Skype u noći poslao poruku, a on se požali da ga bole uho i zub. Kada smo to riješili tako što je držao jednu ruku na zubu i mali prst druge ruke u uhu, shvatio sam da ne moram biti povezan telefonom, da ne moram znati niti ko je bolestan, šta ga boli, niti gdje se nalazi. Jednostavno moram toj osobi, ili nekoj drugoj u blizini, reći kada da ruku stavi na bolno mjesto i kada da je makne. I to djeluje. To mi je dokaz da to ništa nije moje, meni je to neobjašnjivo. Imam dar koji djeluje i želim da se njime okoristi što je moguće više ljudi – priča Omerović.

Sasvim slučajno je otkrio da njegov dar posebno dobro utiče na sportske ozljede.

– U centru u kojem sam bio u Holandiji smješten jedno dijete je vozilo bicikl i palo. Uzeo sam ga na jedno dvije minute i on skoči nazad na bicikl i ode. Ostao sam začuđen, ali tako sam shvatio da mi najlakše idu fizičke ozljede. Kada je tijelo zdravo najmanji je problem izliječiti bol. Sportaši su mladi, zdravi ljudi, metabolizam im je savršen, fizička ozljeda kod njih se riješava bez problema. Rješavam sve što boli, osim onih ozljeda koje se moraju sanirati hirurškim putem. No, recimo, rupture mišića, one klasične, uzdužne, rješavam u roku od pola sata – objašnjava bivši sportski novinar, koji danas živi u holandskom Tilburgu i koji je posebno ponosan na imena sportista kojima je pomogao.

Na popisu su impresivna imena, u Rijeci su ga posjećivali Xavi Garcia, Anđelo Šetka, Sandro Sukno, FIFA-in sudac Ivan Bebek, nekadašnjem košarkašu Marku Milekiću izliječio je distorziju skočnog zgloba nakon samo jednog polusatnog tretmana, kod njega odlaze nogometaši, a među svima njima nesumnjivo je najpoznatiji – Ivica Olić.

Pomogao i Ivici Oliću

– Željko Petrović, koji je Ivici Oliću bio trener u HSV-u, odnosno bio je pomoćnik Martinu Jolu, zamolio me da pomognem Oliću, koji je imao rupturu na listu noge od sedam centimetara. Olić me nazvao, rekao da ga boli, da se ne može osloniti na nogu. Na bolnom mjestu držao je ruku desetak minuta i s druge strane samo viknuo »O, je**te!«. Bol nije potpuno nestala, ali više nije koristio štake. Kada sam išao za Bosnu svratio sam do njega u München, napravili smo još jedan tretman i sve je bilo riješeno. Dan kasnije otišao je na magnetnu i poslao mi SMS: “Sve je u redu!” Nikad ga više nakon toga nisam čuo, ali ga zbog toga i ne krivim. Doktor Hans Wilhelm Müller Wohlfahrt, koji je tada bio liječnik Bayerna i danas je liječnik njemačke nogometne reprezentacije, važi za najboljeg svjetskog stručnjaka kada su u pitanju ozljede mišića. Naravno da on nije mogao dopustiti da mu je neko s gradilišta osposobio najboljeg igrača. Ja to razumijem.

– Jedan ugledni hrvatski stručnjak, kojega izuzetno cijenim kao stručnjaka, a još više kao osobu, otvoreno je rekao: “Nikada ne bih branio nekom svom pacijentu da ode do vas, ali nikada neću nikome preporučiti da vas potraži. Mnoge bi se klinike zatvorile kada bi vam ljudi preporučivali pacijente!”.

I dok čeka let na aerodromu Muhamed pomaže ljudima

Kako kaže, najbolji dokaz njegovog dara su nogometaši Rijeke Stefan Ristovski i Roman Bezjak. Ristovski je bio dva puta po pola sata, Bezjak je bio jednom, još jednom su tretman odradili na daljinu. I obojica su igrala i igraju.

– Ristovski je prošao pola Hrvatske, samo mu je sve gore bilo. Kod mene je prohodao za deset minuta. Bezjaka je mučila stara povreda iz Darmstadta, kada je slomio mali prst koji je krivo zarastao. Nije mogao tenisicu obuti od bolova. Nerado govorim, ali kada su sportisti u pitanju, vrlo lako mogu otkloniti i njihove blokade u glavi. Naročito one od kojih su ukočeni kada počne utakmica – tvrdi Omerović.

S doktorom Nemecom u Rijeci

Glas o njemu se pronio svijetom, do sada je pomagao ljudima iz čak 80 zemalja svijeta.

– Imao sam čak i pozive iz Konga pa sam se morao služiti Google prevoditeljom. Frapiralo me kako se to proširilo. Puno sam radio s Rusima, zahvaljujući Alekseju Prudnjikovu, koji je prije rata branio za Velež i Sarajevo. Što je najvažnije, nikada nisam bježao od toga da liječnici kažu svoju zadnju riječ. Kada je medicina u pitanju potpuni sam laik, no ja gotovo uvijek pod rukom pogodim koja je vrsta ozljede u pitanju. Puknuće, zadebljanje, hematom, nađem stari ožiljak. Odgađam operacije onima koji još nisu sazreli za operaciju kuka ili koljena, uspješno rješavam sinuse, glavobolje, okoštavanja, probleme s alkoholom… Nikada ne tvrdim da mogu svima pomoći. Ovo doživljavam kao dar. Ne volim ljude držati u neizvjesnosti i ne volim davati lažna obećanja. U većini slučajeva, u devedeset posto raznih povreda, bolesti, bude dobro. Bilo je slučajeva za koje sam sam mislio da se ne mogu riješiti pa je riješeno za vrlo kratko vrijeme.

– Imao sam slučaj jednog mladića iz Holandije kojemu su otkazali bubrezi, pao je u komu i nakon što se probudio, praktički se četiri godine nije mogao pomaknuti. Kada je bio 16-godišnjak njegov me otac potražio na gradilištu zamolio me da pomognem njegovom sinu. Nazvao me, rekao da ga boli kuk, odradili smo samo jednu minutu čisto probe radi, a kada je sam stavio ruku na to bolno mjesto i nakon još samo jedne minute tretmana je prohodao.

Kaže da kod ljudi koji su preživjeli moždani udar ili kod osoba rođenih s deformacijama, loši su rezultati, ali nikoga neće odbiti.

– Ponekad i ima pomaka, naročito ako su u pitanju bolovi – zaključuje Omerović, koji ovih dana boravi u Sarajevu.

Kroz njegovu improviziranu »ordinaciju« u Rijeci smještenu u apartmanima »Jušić« na Matuljima, do sada je prošlo 700-tinjak osoba.

– Život je čudo, pa tako sam i ja sam bio veliki skeptik, i u ovakve stvari uopšte nisam vjerovao. Međutim, danas se više nikome ne čudim – kaže Omerović.

Na pitanje jesu li bioenergetičari nadriliječnici, šarlatani ili čudotvorci odgovara:

– Da budemo načisto, ni ja sam ne znam šta sam, jesam li bioenergetičar ili nisam. Otkrio sam da nešto postoji i da to nešto djeluje. To što kod mene postoji najsličnije mi je onome što ljudi opisuju kao bioenergiju… Sve što ja radim slično je tome i sve je drugačije.

– Eto, ja sam kroz život postao i veliki vjernik, a niti sam bio vjernik, niti sam bio zakleti ateist. Onako, kao i većina našeg svijeta vjerovao sam, a radio po svom. Radiš po svom, a vjeruješ da Bog postoji i da će ti oprostiti. Što bi se reklo, živio sam život običnog grešnika. A, onda mi se svašta izdešavalo. E, dal’ se desilo slučajno ili nije, ne znam, ali mislim da se ništa u životu slučajno ne dešava – kaže Omerović.

Do njega nije teško doći, mnogi mu se ljudi javljaju na Facebook profil ili na njegovu Facebook stranicu.

Džeko i Pjanić

Omerović ne voli samopromociju, ali je nekoliko puta ipak javno ponudio svoju pomoć. Oba puta BiH reprezentativcima, Edinu Džeki i Miralemu Pjaniću.

– Nudio sam pomoć Džeki i Pjaniću, ali su je odbili. Pjanić je imao distorziju zgloba. Znam da kod ljudi prema bioenergiji postoji odbojnost i ne zamjeram nikome. Drago mi je ako mogu pomoći i drago mi je da sam nekima pomogao, ali ima i onih kojima sam pomogao, pa poslije na ulici pored mene prolaze kao pored drveta. Ne posustajem, svoju pomoć nudim svima.

20 godina besplatno pomagao ljudima

– Punih dvadeset godina, do unazad dvije godine, besplatno sam pomagao ljudima. Imao sam svoju građevinsku firmu, dobro sam zarađivao i jednostavno nisam želio uzimati novac. To mi je bio hobi. Nikada nikoga nisam odbio, a novac nisam uzimao čak niti kada su ga ljudi ostavljali. Kada sam zbog krize morao zatvoriti firmu počeo sam se profesionalno baviti bioenergijom. Djeci nikada ne naplaćujem, a ne naplaćujem niti onima koji novaca nemaju.