Priča Hrvata koji se odselio u Švedsku: Prvi dan moje kćerke u novoj školi

Veliki broj ljudi s prostora bivše zajedničke države otišao je “trbuhom za kruhom” u države zapadne i sjeverne Evrope, posebno Njemačku i skandinavske države.

Jedan od njih je i bivši uposelnik hrvatskog Jutarnjeg lista Slobodan Mufić. Sa suprugom i kćerkom on je prošle godine preselio u Švedsku – praktički od prvog dana oduševljen je tom državom, što nerijetko naglasi statusima na svom Facebook profilu.

Bilo da je riječ o učinkovitosti birokracije, ljubaznosti i susretljivosti službenika, Švedska se u njegovom iskustvu iznova pokazuje kao sjajno uređena država kojoj je itekako stalo do dobrobiti njenih građana. Neovisno o tome jesu li Šveđani ili nisu.

Najbolje to pokazuje status kojim je Slobodan opisao prvi dan njegove kćerke u novoj školi, već sad podijeljen više od 1.000 puta. Nešto što u Švedskoj izgleda kao normalan dan, nama zvuči kao naučna fantastika.

Status prenosimo u cjelosti:

Sredina prošlog avgusta, ugodno ljeto u Švedskoj. Mi smo Mi, a On je direktor osnovne škole Lunden, udaljene 200 metara od našeg stana.

Mi: Preselili smo se nedavno u Švedsku i imamo 11-godišnju kćerku koju želimo upisati.

On: Dobro, popunite ovaj obrazac, treba nam nekoliko osnovnih informacija o vašoj kćeri.

Mi: Znate, ona ne zna švedski.

On: Dobro, naučit će.

Mi: Možda bi prvo trebala raditi po posebnom programu?

On: Postoji i ta mogućnost, ali mi mislimo da će najbolje i najbrže naučiti švedski u razredu s ostalom djecom. Uostalom, jedna nastavnica švedskog jezika radit će dva sata dnevno samo s njom.

Mi: Šta Leona treba ponijeti u školu?

On: Ništa. Knjige, sveske, olovke, gumice, šiljala, ravnala, trokute, bojice… sve će dobiti ovdje. Mora samo voditi računa da baterija na iPadu ne bude prazna.

Mi: Znači, moramo joj kupiti iPad?

On: Ma ne, iPad će dobiti u školi, da se lakše snalazi s prevođenjem i učenjem, ali mora sama paziti na bateriju.

Mi: Treba li djetetu spremiti neku hranu za školu?

On: Nema potrebe, doručak je od 7:30, a ručak u 12:00. Svaki dan imamo dva menija, mesni i vegetarijanski.

Mi: Mislite li da bismo kod kuće ponekad trebali govoriti švedski s Leonom.

On: Nikako. Kod kuće trebate razgovarati hrvatski. I ne samo to, bilo bi dobro da jednom sedmično uči hrvatski na dopunskoj nastavi.

Mi: Imate li nekoga ko predaje hrvatski jezik?

On: U našoj školi nemamo, ali dopunska nastava hrvatskog jezika održava se četvrtkom od 16:00 u Eriksdalskolanu.

Mi: To je na suprotnoj strani grada…

On: Nema problema, naručit ćemo taksi.

Mi: Taksi?

On: Da, čekat će ju na parkingu svakog četvrtka u 15:45 i vratiti kući odmah nakon nastave.

I tako se Leona svakog četvrtka vozila taksijem na časove hrvatskog. Posebno se važnom osjećala kad bi po nju došla mlada vozačica u limuzini s tamnim staklima. Naravno, sve na račun ljubaznih i širokogrudnih švedskih poreznih obveznika.