Poznati naučnik objasnio šta će vam pomoći više od vitamina i lijekova iz apoteke

Naučili smo kroz historiju, iz vremena španjolske gripe, 1918. godine, 50-ih, 60-ih, ptičje, svinjske gripe, SARS-a, da je globalni pristup u borbi s ovakvom vrstom virusa jedini put za napredak. Uz znanje i činjenice koje možemo prikupiti, kazao je hrvatski naučnik Ivan Đikić.

Ponijeli smo se vrlo loše u trenutnoj situaciji, očigledno je da smo bili nepripremljeni i to se vidi u tome da je svaka zemlja za sebe imala neke unutarnje mjere. Zatvarale su se granice tek kada se virus proširio po Europi i mjere su bile vrlo haotične, uz mnogo panike, mnogo pretjerivanja medija o stvarima koje se događaju i, nažalost, većina svjetskih vlada nije shvatila ozbiljno da su trebali raditi iza “pozornice”, iza medija i pripremiti sustav, koji je trebao biti pripremljen u dva sloja: javno zdravstvo i bolnički sustav u kojem smo trebali imati puno više kapaciteta za prihvat hitnih slučajeva.

Sve smo to mogli naučiti od Kine jer smo imali eksperiment koji se događao pred našim očima. Nažalost, kako vidimo, danas u Americi, koja je sada središte pandemije, vladaju problemi isti kao i u drugim državama neovisno o tome jesu li razvijene ili ne.

U nedostatku odgovarajućeg testiranja, nedostatku lijekova protiv virusa i nedostatku cjepiva ostaju nam samo vrlo stroge epidemiološke mjere i procedure javnog zdravstva.

Neke države su to dobro učinile, možemo raspraviti o razlozima i načinima kako su to učinile. Neke države su to učinile slabije. One uspješne učinile su samo jednu stvar – donijele su mjere na vrijeme i imale disciplinu javnosti.

Nažalost, zemlje koje trenutno još nisu u središtu širenja virusa ne razumiju koliko je bitno da krenu s određenim mjerama prevencije što je prije moguće.

Zašto države reaguju različito, a ne koordinirano?

Rekao sam da je smrtonosno opasno i nedopustivo u 21. vijeku stavljati na prvo mjesto svoju državu, svoj grad, ne biti solidaran, ne pristupati razumno. S globalnom pandemijom se možemo boriti samo globalnim mjerama, a ne solo igrom. Trebamo se ujediniti podacima i dokazima, barem onima od Svjetske zdravstvene organizacije, i pokušati raditi zajedno, posebice unutar EU. Mogli smo i trebali smo napraviti puno više.

Prema podacima koje trenutno imamo i onome što smo naučili od Kine i Južne Koreje, mogli bismo predvidjeti određene stvari, ako, i to je veliko ako, ako se ponašamo kako treba i spriječimo nekontrolirano širenje virusa. Očekuje se da bi unutar mjesec ili dva do tri mjeseca prvi val mogao doći pod kontrolu, no drugi korak je promjena našeg ponašanja i mjera koje će spriječiti ponovnu pojavu virusa.

Govorim ovo na temelju činjenica koje znamo – ko sada dođe u kontakt s virusom, trebat će mu 20, 25 ili 28 dana da virus zahvati tijelo, razvije simptome ili ne, ali čini osobu zaraznom. Kada bismo uspjeli, od sada nadalje, kontrolirati širenje virusa izolacijom ljudi, svi bi, unutar 3 ili 4 sedmice, trebali proći kroz ovaj proces i virus ne bi više imao koga zaraziti. Oni nezaraženi bi bili zdravi pa bi izolacijom spriječili da virus pronađe nove domaćine i u tom bi slučaju naše epidemiološke mjere djelovale.

Dakle, ovo iziskuje disciplinu, a disciplina je u stvarnom svijetu teška i nije ostvariva 100%. Možemo tolerisati 10-15% neposluha, ali svaki postotak povećava mogućnost da će virus procuriti i da ćemo imati puno dužu ponovnu pojavu virusa u manjoj populaciji.

Kolike su šanse da će ovo postati sezonska bolest kao uobičajena gripa? Hoće li covid-19 biti stalni dio našeg života od sada pa nadalje?

U slučaju koronavirusa, već smo imali SARS i MERS, a sada imamo covid-19. I nismo uložili dovoljno novca kako bismo pripremili naučnike da bolje razumiju cjepiva koja bi mogla biti upotrijebljena kao protiv gripe. Često se koristimo cjepivima iz prošlosti, a prošlost nam pomaže da potvrdimo antigene tih virusa.

Puno je jednostavnije boriti se s bolešću koja ima visoku smrtnost jer se širi u mnogo manjim razmjerima. Ovaj virus može ostati među nama puno, puno, puno duže i onda postati virus koji se ponovno javlja tokom cijele godine, bez obzira na sezonu.

Ima li kakvih bioloških ili statističkih informacija koje podupiru ideju da bi dio populacije mogao biti prirodno imun?

Oni koji su bili u kontaktu s virusom imaju imunitet, ali niko od nas koji nismo bili u kontaktu, mi ga ne možemo imati jer je to potpuno nov virus, stoga ne vrijedi ništa ako je netko imao SARS ili MERS i vjerojatno imao antitijela tokom tog vremena. Ti ljudi nisu imuni na covid-19.

Dakle, u tom slučaju nema dokaza da postoji imunitet sve dok ne dođemo u kontakt, tada imamo više ljudi zaraženih, imunitet raste i to će također biti bitno u budućnosti.

Zamislite da ovaj tip virusa bude sezonski. Dakle, mi ćemo postati djelomično više ili manje imuni na sljedeću varijantu sličnog tipa virusa sa sličnim antigenima i razviti antitijela. Danas bih isto htio istaknuti važnost seroloških testova, ne samo genetičkih testova koji identificiraju virus nego seroloških testova koji u krvnom uzorku rade testiranje antitijela.

Bilo je mnogo govora o učinku temperature. Možemo li se nadati da će nam to pomoći?

Nade nam nisu od pomoći s virusom. Mislim, šalu na stranu, virus se širi s obzirom na sposobnost širenja među ljudima. Ako su ljudi na visokoj temperaturi, širit će se tamo. Ako su na niskoj temperaturi, širit će se tamo.

Ono što smo uočili je da kada je vani visoka temperatura i velika vlažnost uz veliku zagađenost zraka – što se dogodilo u Kini i u Milanu – to su faktori iz okoline koji potpomažu da se virus širi brže ili – sporije, ispričavam se, s temperaturom i vlažnošću.

Ali uz zagađenje, događa se da će se javljati jači simptomi među ljudima samo zato što im je respiratorni sustav podložniji viralnoj infekciji. Dakle, to su faktori koje znamo, ali oni su samo, rekao bih, korelativni faktori koji su plus ili minus na relativno maloj skali uspoređujući sa širenjem virusa. Tako da, ako se nadamo da će nam to pomoći – to se neće dogoditi.

U zadnja dva mjeseca provode se biomedicinska istraživanja u vezi covida-19. Jesmo li imalo pametniji što se tiče metoda liječenja i epidemioloških mjera?

Uvijek volim naglasiti u javnosti da se ovi lijekovi smiju koristiti samo u bolnicama – ne smiju se koristiti kod kuće. Zato što političari uzmu najnovije podatke iz naučne zajednice i onda šire to u medijima. Onda imate te događaje kao u SAD-u, jedan čovjek je umro, a njegova žena je bila jako, jako bolesna jer su uzimali ogromnu dozu klorokina bez da razumiju što i kako. Dakle, znanje koje smo stekli u naučnoj zajednici je ogromno, strahovito smo napredovali, ali moramo paziti kako komuniciramo s javnošću.

Nadalje, javnost također treba razumjeti da većina lijekova koje trenutno imamo tretiraju simptome bolesti, a ne sprječavaju širenje virusa. Stoga je epidemiologija pravi odgovor na virus, a ne očekivanje da ćemo dobiti lijekove koje možemo uzimati doma i biti sigurni da se nećemo zaraziti.

Zašto ljudi sada žure u apoteke i kupuju sve što mogu naći na internetu. Kao primjerice cink. “Ioni cinka će vas spasiti od koronavirusa.” Dokazi za to su nepostojeći. Dok god ljudi vjeruju u to, kupovat će. Idite i kupite vitamine, sve moguće suplemente. Što god ljudi pročitaju, nekako vjeruju u to. I to mi nekako dosađuje jer znamo da sad trebamo izolaciju, izbjegavanje kontakata, izbjegavanje grljenja i ljubljenja svih okolo. To su mjere koje su puno učinkovitije od uzimanja deset doza vitamina D, vitamina C itd.

Normalni unos hrane i zdrave hrane, naravno, u grupama ljudi koji imaju normalnu prehranu, ne onih s deficitom. Ti ljudi ne bi trebali pretjerivati, kao ljudi koji su društveno ugroženi. Oni koji su na ulicama, koji su imali jako lošu prehranu, njima treba biti pružena osnovna hrana, takva da njihov imunološki sustav raste i da ne budu ugroženi uz nas, objasnio je Đikić.