Potresna priča Sarajke koja je pobijedila rak

Nejra Musić je Hodkingov limfon (3. stadij) pobijedila ove godine. Iako je javnost poznaje kao vedru, nasmijanu heroinu koja je dobila najvažniju bitku – onu za život, ona je na Facebooku podijelila potresnu ispovijest o svojim “unutrašnjim ranama”.

Njenu ispovijest prenosimo u cijelosti:

– To tijelo više nije bilo moje.

Kosu svakako nisam imala, prije par mjeseci otpala mi je kad sam primila pretposljednje hemoterapije.

Vene su mi bile modre, 24 sata bila sam prikopčana na litre otrove koje su moje tijelo činile ledenim, a moje tijelo više nije bilo moje.

Ožiljci, modrice, ogrebotine. Ustajala sam iz kreveta, i trčala do WC-a, spotakoh se u onom mrklom mraku o krevet, a ujutro ustala, ma noge kao da me neko tukao cijelu noć.

Te ruke nisu moje. Pa uhvatim se za desnu, pa za lijevu, a one led ledeni. Ma hajde eto, neka su led, al’ što nikako ne mogu pomjeriti… Zabrinjavalo me stanje.

Operacija se polahko približavala. Hrabra sam, ne dam bolu da je tu, ne dam nikome da me tješi jer, šta mene ima neko sažalijevati, je l’ tako?

Ušao je u sobu. Krv se dodatno ledila od ljepote visokog, zgodnog, mladog doktora koji mi je uputio par riječi prije same operacije.

I on je počeo s nekim utjehama kako će moji rezovi biti „mali i slatki“. Eh, iskreno, koga zanima kakvi će oni da budu…

Ispod brade, uredne, tamne, izgovarao je proces rada i uzimanje uzorka iz mog tijela.

Nije se činilo strašno uopće jer je rekao da će to biti totalno bezbolno.

„Uspavamo te, uradimo to, kad ustaneš, par tabletica protiv bolova i možeš nastaviti sa svojim aktivnostima.“

Zvuči obećavajuće, taman sam imala koncert…

Probudih se. Uradili kažu, sve prošlo dobro.

Otvorih oči. Plafon, zeleni čaršafi oko mene, neki jako bolni i teški uzdasi, i nekih hiljadu oštrih pištavih tonova koji su mi toliko išli na živce da sam prvi put pokazala suze.

Tog dana se doslovno nisam mogla pomjeriti.

Osjetila sam glad, kao da nisam jela godinu dana pred operaciju. Očima mi se približavala slamka.

Slamka?

Moment kad sam zamrzila slamke.

Nisam mogla jesti, ni tog dana ni narednih par dana…

Osjećala sam se loše. Sama sebe sam žalila.

Preležala sam taj dan jer sam, sjećam se, krenula da podignem glavu sa kreveta kako bih vidjela jednog slatkog mališu koji je ležao soba do mene, kako krenuh ustati, tako osjetih bol, ma kao da su mi svi organi ispali na onom krevetu… Ma lezi, Nejra, bolje ti je (mislila sam u sebi).

Svi su bili tu. Moja Alisa nije mi dala sekundu da budem sama, ma nije mi dala vremena da mislim o bilo čemu jer je počela s vježbicama. Joj, sve me smaralo.

Mališa je ustao! Dobre vijesti su da nema uopće rak, masno tkivo.

Prvi put sam u bolnici pozvana na čaj od kamilice, mislim samo to smo smjeli oboje piti jer smo operisani.

Dovukao je invalidska kolica do mog kreveta, ukrcala sam se, i krenuli smo polahko. Bio je jako spreman, vidjelo se to na njegovim mišićavim rukicama. Pravio se frajer, mislim, vidjela sam da sam mu teška i da su se točkovi kolica jedva okretali, al’ nije se predao…

Mislim, ja sam se predala jer sam mu na pola hodnika povratila. Stvarno se nisam mogla suzdržati.

Mogla sam propasti kroz ona kolica i kroz zemlju koja bi se našla ispod mene.

Vratio me u sobu, Alisa me istuširala i vratila u krevet.

Osramotila sam se.

Moje tijelo nije bilo moje. Moje ruke su nečije. Moje oči su vidjele samo najtamnije boje. Moja duša nije osjećala ništa, a onda sam krenula sa Alisom prema ogledalu. Pripremala me za taj trenutak jer je ona, kupajući me, previjajući me skupa s majkom, vidjela šta se nalazi na tijelu.

A onda mi je podigla majicu i pokazala rez.

Nije me zaboljelo. Više me boljela neistina o tome da neće biti veliki i da nikad neće boljeti.

Prvi put iz mojih očiju potekle su suze. Nikad me nisu boljele tako.

Rane su moje vidljive, al’ nisu problem. One unutra su problem, one bole jače od svakog reza na tijelu.

Moje rane su veliki problem i velike su u očima drugih i jako teško prihvataju okrenuti glavu od istih, oni stanu, pa gledaju, pa se čude.

I, priznajem, i dalje nije moje tijelo. Ovo su rane, velike, imaju svoju priču i nemojte dozvoliti da se neko zbog vašeg pogleda osjeti ružno. Ma to nije ni problem, pobijedi čovjek rak da neće poglede, ali nemojte, nisu svi jaki i hrabri…