Porodica iz Njemačke doselila u BiH i žive na selu, poručuju: Ovo je raj!

Porodica Klinger iz Njemačke doselila je u mjesto Vojnići kod Ljubuškog iako nikad prije nisu čuli za to selo. Tražili su mjesto gdje će provesti ostatak svog života i naći svoj mir.

“Eno ga, otišao Ante radit u Njemačku. Jesi li čuja da je Ivan otiša radit u Njemačku i odveja sa sobom ženu i dicu”, to su priče koje gotovo svakodnevno slušamo posljednjih nekoliko godina i one su postale uobičajene, tako da više na njih i ne obraćamo previše pažnje. Eventualno nam bude žao, kada radit vani ode netko nama posebno blizak, piše Radio Ljubuški.

Međutim, vijest da se neko vratio iz inozemstva kući, izaziva kod nas nevjerojatno čuđenje. Uglavnom se pitamo, kako to da se neko iz “zapadnog raja” vratio u “pakao” Bosne i Hercegovine.

A tek vijest da je neki Nijemac došao živjeti ovdje i još k tome doveo porodicu? Upravo takav slučaj dogodio se u ljubuškom selu Vojnići.

U to selo, krajem ljeta došao je živjeti Nijemac Rolf Klinger, a s njim i žena Angelu, kćerka Johanna Elisabeth i sin Melvin Georg.

Najstariji sin je ostao u Njemačkoj i nastavio voditi očev posao. Angela je rodom iz Zenice, ali s Vojnićima nema nikakve veze i nikada prije doseljenja u to mjesto nije čula za njega.

Odakle onda njih u Vojnićima?

Angela je 1985. godine kao djevojka “trbuhom za kruhom” otišla raditi u Njemačku. Tu je na poslu upoznala Rolfa i udala se za njega. Rolf je radio kao krovopokrivač u tvrtki koja je u njegovu vlasništvu. Povremeno su kao porodica dolazili u Bosnu i Hercegovinu, više u Hercegovinu kod Angeline bake koja je živjela u Prenju, a kod bake su se doselili i Angelini roditelji iz Zenice. Rolf se u Hercegovinu zaljubio na “prvi pogled”. Oduševili su ga mir, tišina, širina i toplina.

Porodica je finansijski osigurana i željela je ostatak života provesti na nekom mjestu koje im se doista dopada. A svima im se dopala Hercegovina. Prije nekih godinu dana krenuli su u internetsku potragu za nekom kućom ili imanjem u Hercegovini. I naišli su na oglas da se u mjestu Vojnići prodaje stara kuća s okolnim zemljištem.

Zainteresirali su se za oglas, stupili u kontakt s vlasnicima, postigli dogovor, kupili kuću i krajem ljeta se doselili živjeti u Vojniće. Nije im bilo važno što za Vojniće nikad prije nisu čuli, bilo im je važno da imaju, kao što su nam rekli, svoj mir, tišinu, širinu i toplinu. I prema njihovim riječima doista su to i našli.

– Supruga je oduševio ovaj kraj i on kaže da je ovo za njega raj. U Vojniće nas je dovela sudbina jer nikad prije nismo čuli za to mjesto. Kuća koju smo kupili bila je prazna, bila je stara ruševina. Supruga su oduševili stari hercegovački debeli zidovi kuće, iako je 35 godina u građevinskom poslu u Njemačkoj kaže da to nikada nije vidio. Kaže da je to nešto specifično, da je to posebna gradnja u koju treba ulagati i koju treba obnavljati i mi to upravo radimo.

Pomažu im komšije

– Komšije su nas odlično primile i pomogle što god nam je trebalo. I ostali ljudi koje smo upoznali u crkvi, školi, prodavaonici i ostalim mjestima gdje iziđemo primili su nas odlično, kao da smo domaći. Doista smo oduševljeni prijemom i imamo samo riječi hvale, priča Angela za Radio Ljubuški s obzirom da njen suprug još uvijek nije u mogućnosti voditi duže razgovore na hrvatskom jeziku. Naučio je nekoliko osnovnih riječi i pojmova, ali za neke duže razgovore još uvijek nije najbolji sugovornik. Međutim, sjedio je i budno pratio svako pitanje, kao i svaki Angelin odgovor.

Djeca im pohađaju deveti razred osmogodišnje škole u Vitini. Prema Angelinim riječima djeca su prezadovoljna kako su ih primili ostali učenici, a i suprug je oduševljen školom u Vitini i pravilima koja vrijede za učenike jer ga to podsjeća na njegovo djetinjstvo i školovanje u Njemačkoj.

– Djeca su oduševljena i odlično primljena u školi u Vitini. Moram reći da nam je ravnateljica izišla u susret što nam je god trebalo. Treniraju judo, pa ih tri puta sedmično vodim na treninge u Mostar. Posebno mi je važno da dobro nauče hrvatski jezik. Oni znaju pričati, ali jezik im je dosta gramatički loš. Vrlo mi je važno da što bolje svladaju hrvatsku gramatiku. Školom je posebno oduševljen moj suprug jer ga pravila u školi dosta podsjećaju na njegovo djetinjstvo i njegovo školovanje, priča Angela.

Angelu su pitali jesu li naišli na neke probleme prilikom vađenja potrebnih administrativnih dokumenata ili prilikom posjeta određenim javnim i drugim ustanovama zbog ostalih potreba koje su imali, te jesu li se susreli s korupcijom o kolikoj se ovdje toliko priča.

– Ni jednom od kada smo se doselili nismo naišli ni na najmanju neugodnost. Gdje smo god došli naišli smo na ljubaznost s druge strane. Doista smo svugdje naišli na razumijevanje, i svugdje nam se izišlo u susret, kaže Angela.

Kada su u pitanju turističke i ostale ljepote ljubuškog kraja Angelu se posebno dojmio Muzej duhana i restoran “Tabak”. Podsjetio ju je na dane djetinjstva kada je dolazila kod bake na Prenj, tu brala i nizala duhan. Kaže da je to vrijeme kojega se uvijek s radošću sjeća. Dodaje da su turistički potencijali Ljubuškog doista veliki i da ih treba što bolje iskoristiti.

Za Radio Ljubuški pričala je i o životu u Njemačkoj, koliko se toga promijenilo posljednjih godina, o stilu i razlikama života ovdje i u Njemačkoj, hercegovačkoj kuhinji i hrani, te još nekim razlikama života ovdje i u Njemačkoj.

– Vidim da ovdje svi misle da je Zapad san, a san vam je ovdje ispred vrata i samo ga trebate znati iskoristiti, zaključuje Angela.