Pet horora iz Auschwitza o kojima niko ne govori
Auschwitz je danas sinonim za holokaust, odnosno glavni simbol zlodjela nacističkog režima tokom Drugog svjetskog rata.
Kamp “istrebljenja” danas je mjesto zaštićene UNESCO ostavštine, a muzej na lokaciji godišnje posjeti oko 1,5 miliona posjetitelja.
Ovo je pet manje poznatih činjenica o logoru smrti:
1. Auschwitz se zapravo sastojao od 3 glavna logora
Glavni je logor bio Auschwitz I, koji se sastojao od 16 starih drvenih baraka nakon što je šef SS-a Heinrich Himmler odobrio da to mjesto postane koncentracioni logor. Izvorno je bilo planirano da Auschwitz bude mjesto za političke zatvorenike. Tokom vremena rada logora, Auschwitz je bio administracijski centar cijelog kompleksa od tri kampa i zloglasnog smrtonosnog Bloka 11. Drugi kamp, Auschwitz II-Birkenau, počeo se graditi 1941. kako bi se riješilo pitanje preopterećenosti glavnog logora ljudima.
U njega se namjeravalo smjestiti 50 tisuća ratnih zarobljenika kako bi prisilno radili, no ti su se planovi promijenili te se brojka učetverostručila, na čak 200 hiljada zatvorenika. U listopadu 1941. stigli su prvi zatvorenici – 10 hiljada sovjetskih ratnih zarobljenika. U vrijeme kad su prebačeni u Birkenau u martu 1942., samo 945 njih bili su još uvijek živi.
Birkenau se prenamijenio u logor istrebljenja, izgrađene su dvije plinske komore koje su korištene za masovno ubijanje sve do rane 1943., kad su nacisti odlučili povećati kapacitet plinskih krematorija Birkenau Crematorium II ili “bijele kuće” ugradnjom vrata koja ne propuštaju plin, ventilacijske otvore za ciklon B i drugu ventilacijsku opremu.
Do juna 1943., u Birkenau su postojala četiri funkcionalna krematorija. Treći kamp, Monowitz, izgrađen je kao kuća za radnike iz obližnjeg kemijskog postrojenja IG Farben, koje je proizvodilo tip sintetičkog kaučuka nazvanog Buna.
Nalazio se sedam kilometara dalje od Auschwitza I u kojem su radnici na početku živjeli te pješice odlazili na posao, no odlučeno je kako to nije učinkovito. To je bio prvi koncentracioni logor koji se financirao i izgradio od strane privatne industrije.
2. Pobuna
1944. završila je uništenjem jednog plinskog krematorija Sonderkommando jedinice u logoru su bili zarobljenici odabrani za obavljanje masovnih pogubljenja svojih kolega zatvorenika. Oni su radili u plinskim komorama, a životni vijek pripadnika tih jedinica je bio poprilično kratak, budući da su bili svjedoci ubojstva.
Prvi zadatak novog zaposlenika bio je “riješiti” onog prethodnog, a drugi zadatak je često bio taj da dokrajče članove vlastite obitelji. No, 7. oktobra 1944., ti su zaposlenici načuli kako će biti transportirani u drugi logor, gdje će vjerojatno dočekati i svoj kraj. Sonderkommando jedinica se pobunila te su pohrlili i napali SS stražare s kamenjem, sjekirama i improviziranim ručnim granatama. SS-ovci su postavili strojnicu za napad na njih, no neki su ipak uspjeli pobjeći.
Rezultat obračuna je bio tri mrtva čuvara SS-a, od kojih je jedan spaljen živ u pećima krematorija, kao i ubistvo 250 Sonderkommanda te uništeni Krematorij IV.
3. Čak je 150 zatvorenika uspjelo pobjeći iz logora
Kazna za pokušaj bijega bila je smrt izgladnjivanjem, a porodice uspješno odbjeglih zatvorenika bili bi javno izvedeni i mučeni pred drugima za “pouku”. Kad bi neko pobjegao, SS-ovci bi i nasumično odabrali 10 ljudi iz njihovog bloka te ih strijeljali ili izgladnjeli do smrti, no to nije spriječilo više od 800 pokušaja bijega iz kampova Auschwitza.
Jedan od poznatih bjegova bio je onaj poljskih zatvorenika koji su provalili u skladište te se zamaskirali u SS čuvare tako da su ukrali odore i oružje, kao i automobil. S njime su, bez zaustavljanja, u miru izašli kroz glavna vrata 20. juna 1942. Dvije godine kasnije, jedan je par također pokušao pobjeći u ukradenim uniformama, ali uhvaćeni su i mučeni prije nego što su ih pogubili.
Ali, par mjeseci nakon njih, muž i žena su uz pomoć lažnog pasoša uspjeli pobjeći iz kampa.
4. Dva su zatvorenika Auschwitza kanonizirani
Maksimilijan Kolbe je bio poljski redovnik koji je u Auschwitz došao 28. maja 1941. Tamo je nastavio raditi kao svećenik, a često su ga mučili i premlaćivali. Nakon što su u junu 1941. trojica zatvorenika uspješno pobjegla, SS-ovci su došli po 10 zatvorenika koje su namjeravali izgladniti u podzemnom bunkeru bloka 11. Jedan od izabranih je vikao “moja supruga, moja djeca” i na njegove se očajničke povike javio Kolbe, nudeći se da zauzme njegovo mjesto.
Svjedoci kažu kako je osuđene na smrt dvije sedmice vodio kroz molitvu klečeći na koljenima. Nakon dvije sedmice gladi i dehidracije, Kolbe je još uvijek bio živ, a čuvari kojima je trebalo mjesto ubili su ga smrtonosnom injekcijom. Papa Ivan Pavao II kanonizirao ga je 1982.
Edith Stein bila je Jevrejka i filozof koja se 1922. preobratila na katolicizam te se je posvetila molitvi postavši karmelićanska redovnica. Ona i njena sestra su 1938. poslane u samostan u Holandiji jer su svećenici smatrali kako, kao Židovke, nisu sigurne. Ipak, uhapšene su 2. augusta 1942. i poslane u koncentracijski logor. Jedan od holandskih čuvara, fasciniran njihovom smirenosti i vjerom, ponudio im je plan i pomoć u bijegu, no Edith ga je odbila uz riječi: “Preuzet ćemo sudbinu svoje braće i sestara”.
Naposljetku su pogubljene u plinskoj komori, a Edith je kanonizirana 1998. kao svetica i mučenica Katoličke crkve.
5. Postojalo je još 50 pod-kampova
Osim tri ranije spomenuta glavna kampa, postojalo je još 44 pod-kampa na stočnim farmama, industrijskim postrojenjima ili mjestima s drugom funkcijom. Najmanji od njih je bio Katowitz, koji je imao samo 10 zatvorenika, a najveći je bio Neu-Dachs s njih 3500.
Najčešće su to bili kampovi u blizini radnog mjesta zarobljenika, a većina njih “trajala” je samo nekoliko mjeseci”, dok su zatvorenici prestali biti potrebni.
