Paraplegičarka Sabina volontira u centru za osobe s posebnim potrebama (FOTO)

Sabina Softić živi u tešanjskom selu Karadaglije. Odrasla je s nanom koju zove majkom. Do 16. godine nije imala zdravstvenih problema. Završila je osnovnu kao i prvi razred srednje škole. Nastaviti školovanje nije mogla, jer je to vrijeme provodila u bolnici.

“U pubertetu su se javili problemi s lijevim stopalom koje je počelo padati, nakon čega sam imala operaciju. Poslije tri mjeseca je ustanovljeno da treba uraditi operaciju stopala desne noge i nakon toga je uslijedilo još sedam operacija”, počinje svoju priču Softić.

Nalaz magnetne rezonance je pokazao da je sa stopalom sve uredu te da je kičma, ustvari, ta s kojom postoji problem. Životna bitka je nastavljena. Pubertet i prve djevojačke dane provodi u bolnici.

“Ponovo sam potom imala operaciju kičme u Zenici i nakon toga se nisam oporavila, nisam mogla bez štaka hodati, a do tada jesam. Tada mi je ljekar Rasim Skomorac iz Kantonalne bolnice Zenica predložio da potražim pomoć u Turskoj. On mi je jedini rekao: ‘Ne bih htio dirati u nešto što ne znam i u šta nisam siguran da se ovdje može napraviti'”, nastavila je Softić.

Snaga da sve podnese joj je zasigurno bila najpotrebnija. A ona ne krije kako su ti trenuci bili jako teški. Vrtlog života ju je vukao.

“Da kažem da mi nije bilo teško, to ne bi bila istina. Zamislite kako je djetetu sa 16, 17 godina samom u bolnici. U većini slučajeva sam imala nanu, daidže, tetke, ali to nije bilo to”, kazala je Softić u razgovoru za Anadolu Agency (AA).

Nakon svake operacije, oporavak je bio iznimno težak. Morala je iznova učiti hodati. Ono što joj je tada pomoglo je pozitivno razmišljanje. Trudila se koristiti štake, ali i ruke kako bi pomoću njih hodala.

“Dan prije operacije sam se morala potpisati na rizik od 70 posto da se neću probuditi, da ću samo očima moći gledati i da će mi se oduzeti govor”, nastavila je Sabina Softić, svoju priču, dodavši kako je danas sve drugačije, jer je ojačala.

Trudila se ne pasti u okove depresije, što joj je i pošlo za rukom. Podrška, svjesnost da je neko tu kada zatreba, bilo za pomoć bilo za razgovor, nisu manjkale u njenom životu. Izdvojila je velikog prijatelja Harisa Alića koji je, kako je istakla, uvijek bio uz nju. Upoznala ga je tokom humanitarne akcije koja je pokrenuta u svrhu njenog odlaska na operaciju u Tursku.

“To su ljudi koji mi ne daju gledati u pod, ne dopuštaju mi ni u jednom trenutku da samu sebe omalovažavam”, s radošću je istakla Softić.

Posljednju operaciju (2013. godine) nije bilo moguće izvršiti u Bosni i Hercegovini, tako da je nalaze poslala u Tursku gdje su joj rekli kako operacija košta 25.000 KM. I tada je uslijedila još jedna borba. Nije imala ni novac niti podršku Fonda solidarnosti. Nalaze je poslala na konzilij u Tuzlu kako bi dobila povratnu informaciju može li se operacija izvršiti u BiH, jer ako je nije moguće ovdje napraviti, imala je pravo na pomoć Fonda solidarnosti. Odgovor koji je dobila nije bio ono što je tražila. Uopće se nije ticao njenog pitanja. Potom je uslijedila akcija prikupljanja novca za operaciju.

“Akciju prikupljanja novčanih sredstava za moj odlazak u Tursku je pokrenuo rahmetli Fahrudin Hrvić. Novac je bio skupljen za 20 dana. No, nedostajao je pristanak naših ljekara”, rekla je Softić, dodavši kako je ljekar Rasim Skomorac potpisao da se operacija ne može izvršiti u Bosni i Hercegovini:

“Kada sam otišla po njegov potpis, zagrlio me i rekao mi je da se vratim, bez obzira na ishod, da se vratim onakva kakvu me pamti”.

Volja za životom ju je odvela u Dnevni centar za djecu i odrasle osobe s posebnim potrebama Tešanj. Upoznala je direktoricu Meldinu Ugarak koja joj je predložila da počne volontirati u Centru.

“Radim u radionici s odraslima, kreativne radove, dekupaž, slikanje. Bila sam u dodiru i sa školskim uzrastom. Svaki posao umara. Kada nekoga pitate kako mu je bilo na poslu, on kaže da je umoran, ali ja nisam umorna, i mislim da ljudi koji rade s takvom djecom ne mogu biti umorni, zato što ta djeca samo traže ljubav i pažnju”, ispričala je Sabina Softić.

Iako volontira tek nepunu godinu u Dnevnom centru za djecu i odrasle osobe s posebnim potrebama, vedra, zelenooka djevojka ima mnogo ideja i želja koje želi provesti u djelo kako bi poboljšala uvjete života onima kojima je, kako kaže, najpotrebnija pažnja. U narednom periodu namjera joj je pokrenuti projekt koji će se ticati djece s posebnim potrebama.

“Svi idu na to da su ta djeca ista kao i druga, da se ne razlikuju, međutim oni su itekako različiti. Mi zahtijevamo mnogo stvari, a oni samo žele ljubav, i ništa više. Oni nisu sposobni da vas povrijede, oni nisu sposobni da vam urade nešto loše”, kazala je Sabina Softić, naglasivši kako se, ustvari, voli osjećati korisnom te kako joj ovaj posao mnogo znači, jer suosjeća s djecom i teškoćama kroz koje prolaze.

Naš mentalitet, nažalost, jako teško prihvata sve što je drugačije.

“Nemam problem s tim što sam u kolicima, ali kada negdje odem, to više nije diskretno gledanje, to je zurenje. Znam da ima ljudi koji gledaju, zato što im je žao. No, ne treba im biti žao, nikoga ne treba žaliti. A pogotovo ne mene, ja to ne dozvoljavam”, rekla je Softić, dodavši kako joj je neostvarena želja nastaviti školovanje.

Osim zdravstvenih problema, postojali su i oni egzistencijalni. Živjela je u kući s daidžom i njegovom porodicom. Međutim, prošle je godine dobila vlastiti krov nad glavom. Dom su sagradili članovi nevladinog humanitarnog udruženja “Oslonac”. Sada tu živi s nanom.

Svaki je dan borba, ustati, obaviti ličnu higijenu, pospremiti kuću, pomoći nani u pripremanju ručka, otići u Dnevni centar za djecu i odrasle osobe s posebnim potrebama, otići s prijateljima u grad, ali sve je to dio njenog života. Ona ne dozvoljava nikome da je žali jer, kako kaže, svjesna je situacije u kojoj se nalazi i pokušava izvući najbolje što može.

Softić svojim pozitivnim duhom svakodnevno pobjeđuje životne teškoće, ali i druge koji ponekad misle da ona nešto ne može. A što je najvažnije, svakim danom pomjera vlastite granice. I tako pobjeđuje sebe.