“Ostavila sam muža zbog ljubavi svog života i mislila da me čeka sreća “
Jurila sam sreću i sve sam zeznula. Da mi je neko prije godinu dana rekao da ću sa trideset godina biti sama, sa dvoje djece, rekla bih mu da je lud.
Prije samo godinu dana sam bila žena koja je imala sve: dva predivna sina, lijep dom, dobrog čovjeka i oca svoje djece pored sebe.
Život mi je tekao u savršenom ritmu. Kuhala sam, vodila djecu u školu – vrtić, organizovala ljetovanja/zimovanja i živjela jedan miran život.
Međutim, nešto je nedostajalo u mom braku. Osjećala sam se usamljenom. Zašto nisam bila sretna?
Muža sam upoznala kada sam imala 17 godina. On je bio nekoliko godina stariji, a ja sam bila očarana njim. Imao je posao, automobil, kuću… Bio je čovjek “na mjestu”. Zabavljali smo se tokom mog studiranja i kada sam diplomirala, normalno je bilo da se vjenčamo. To je bio prirodni tok stvari. Imamo dva predivna dječaka i iz ugla posmatrača mi imamo sve.
Poslije drugog djeteta, počela sam da se osjećam drugačije. Mrzila sam osobu kakva sam postala. Nisam se osjećala lijepom, a ni zadovoljnom. Vremenom sam postala strašno nesretna.
Težila sam savršenstvu, konstantno sam tražila potvrdu mog muža da sam lijepa, dobra, savršena… Međutim, to nisam dobila od njega. Negdje uz put smo prestali da komuniciramo. Razgovor nam se sveo samo na dnevna pitanja o djeci i njihovom odgoju.
Ljubav je blijedila…Brak mi se raspadao pred mojim očima.
Onda je u moj život došao on. Pričali smo o svemu: djeca, kuća, porodice, život… Bio je moja srodna duša. Moja duševna hrana. Uz njega sam dobila to nešto što sam tražila. Možda je to razumijevanje, ili mi se tako činilo…
Dopadale su mu se moje tetovaže, dijelili smo zavisnost o kafi, imali iste životne ciljeve… Jednog dana sam pogledala u njega i više nisam vidjela prijatelja, vidjela sam u njemu ljubav svog života.
On me razumio kao niko do sada. Znao me i bolje od bilo koga. Voljela sam ga svim svojim bićem. Postojao je samo jedan problem: Bio je u braku isto kao i ja!
Razgovarali smo, priznali ljubav jedno drugome, pričali o tome šta dalje i kako dalje… Odlučila sam da se razvedem od muža nakon 12 godina.
Razvod je bio sporazuman i tih. Bez teških riječi. U roku od dva mjeseca postala sam razvedena žena sa dvoje djece. Nisam se brinula. Znala sam da me čeka sreća. Bar sam tako mislila…
Razgovarali smo stalno o tome kako ćemo sretno živjeti nas dvoje sa djecom. A onda je jednog dana došao kod mene i rekao mi da on ne može da ostavi svoju ženu, da sruši brak jer ne želi to da uradi svojoj djeci.
Čovjek koga sam voljela, moja srodna duša, moja ljubav je otišla od mene… Nestao je tako iznenada kao što se i pojavio u mom životu.
Ne želim da me sažaljevate. Ispala sam naivna, srce mi se slomilo u sitne dijelove, ali ja nisam žrtva!
Zbog toga šta sam doživjela, postala sam jača. Sada se borim za sreću svoje djece. Jesam usamljena, ali nisam nesretna. Znam da sam napravila neke prilično pogrešne korake u svom životu, ali isto tako znam da zaslužujem sreću i neću se smiriti dok je ne nađem…
