O računima, i to onim tekućim

E baš mi je drago da ste me to pitali, to o tekućim računima.

Sjećam se, kao da je danas bilo, kada sam prvi put čuo izraz „tekući račun“.

Bilo mi je sedam ili osam godina i mojiroditelji su pričali o nekim super-ozbiljnim temama, tipa banka, prihod, trošak, plata… I kao da to nije bilo dovoljno da me zbuni, na kraju još spomenu „tekući račun“.

E tu ostanem totalno zbunjen. Kako misliš račun, pa još tekući? Gdje TAČNO tako ozbiljna stvar poput računa može teći? Pa nije rijeka, niti česma!

Trideset godina kasnije mi je sve, srećom, jasnije. I banka i prihod i trošak i plata (plata mi je naročito jasna). Da tekući račun nigdje ne teče, nego stoji tačno tamo gdje sam ga i ostavio – u mojoj banci – sam naučio na lakši način. Opet srećom, jer sam se odlučio za najboljeg mogućeg partnera: Intesa Sanpaolo Banku. Jednom kada sam u toj banci otvorio račun, dobio sam i karticu. Zove se Visa Inspire. I super je korisna.

Uz pomoć nje sa svog tekućeg računa – bilo kada i bilo gdje – podižem gotovinu, plaćam račune, kupujem na rate… Ne sjećam se kada sam zadnji put čekao na red u mjenjačnicama: kada putujem na more, onoliko gotovine u valuti koja mi treba dižem doslovno na plaži – s bankomata i bez provizije. A već izdaleka prepoznam mašinu s onim mostovima na sebi, tu mi briga o kešu i počinje i završava.

Ukratko, to što mi se prije tri decenije činilo super-kompliciranim i super-ozbiljnim, sada izgleda (i jeste) super-jednostavno.

Tekući račun + Visa Inspire = sigurnost. Uvijek i svugdje.

Hajde da idemo s tim.

P.S.: Ako ovo čitate, čisto sumnjam da ste sedmogodišnjaci. Ipak, kad sam već tu, da pojasnim. Dakle, redovan prihod koji imam liježe na moj tekući račun. Za slučaj da ste ipak sedmogodišnjaci, a ovo čitate (djeca se danas rađaju s kompjuterima), pa se sad pitate kako je račun na koji nešto LIJEŽE tekući, a ne LEŽEĆI, e to ne znam. Pitajte nekog drugog, OK?

Imamo li još pitanja?