Naš bližnji nije samo onaj koji nam može pomoći, već i onaj kojem je naša pomoć potrebna

O sve učestalijim porukama kojim se potpiruju sukobi i nova stradanja, iseljavanju ljudi sa prostora Balkana, stradanjima stanovnika na Baniji u najnovijim razornim zemljotresima, migrantskoj krizi koja se dešava na granici između Bosne i Hercegovine i Hrvatske, te da li mu nedostaje rodni Teslić, u intervjuu za Anadolu Agency (AA) govorio je vladika Gerasim, episkop Gornjokarlovačke eparhije sa sjedištem u Karlovcu.

AA: Vaše preosveštenstvo u posljednje vrijeme se ponovno širom regiona mogu čuti poruke i pokliči kojim se poziva na rat, sukobe, stradanja. Zar nam nije dosta sukoba i rata? Kome i zašto odgovaraju takve stvari?

Vladika Gerasim: “Na Balkanu nema mira ni tišine, a ni sna…“ Ovako počinju riječi jedne pjesme koja se pjeva širom ovih naših prostora gdje živi skoro jedan te isti narod. Na Balkanu ratnih pokliča nikada nije nedostajalo, dolazili su čas sa jedne, a čas sa druge strane ili uglas sa svih strana. No, danas se ratni pokliči čuju širom Evrope i svijeta, a naše Balkansko bure baruta nažalost ne može mimo svijeta. Ono što želim naglasiti, jeste da sve što se dešava u svijetu reflektuje sa na čitav ovaj region, jer kod nas su glave usijanije, granice nikad nisu bile definisane, a rješenja su donesena polovična.

– Manje politikanstva, a više rada i dobrih rezultata –

AA: Već duže vremena, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i Srbiji, a i Hrvatskoj, posebno kada je u pitanju Slavonija, izražen je odlazak ljudi. Zar to nije pitanje broj jedan za sve političare? Vaše preosveštenstvo šta ćemo ako ostanemo bez ljudi? Koliko su ovo opasne stvari, jer zatvaraju se škole, naselja ostaju bez stanovnika, vjerske institucije bez vjernika…?

Vladika Gerasim: Tehnološkim dostignućima i napretkom nauke, ogromnom broju ljudi, ako ne i svima, ništa nije tako daleko i nedostupno, sve je na dohvat ruke. Treba omogućiti ljudima da odu i u druge krajeve sveta kako bi vidjeli i spoznali mnogo toga, a možda će tako bolje spoznati vrijednost svog kraja i rodne zemlje. Svakako da od politike i vođa naroda jedne države zavisi mnogo toga, pa i radna mjesta i bolji život, ali nekada moramo i sami sebi pomoći, moramo raditi i stvarati sebi raj tamo gde živimo. Prvenstveno, napraviti raj u svome srcu i svojim mislima, a onda će nam rajski ugođaj biti i u našem okruženju.

Ovo što rekoh ni najmanje ne abolira vođe naroda za njihov dio krivice, jer oni su prvenstveno birani da ljudima pomognu svojim znanjem, sposobnostima i kreativnošću. Kada posmatramo, sa ove naše strane, tamošnje krajeve u Srbiji i u dijelu Bosne, vide se ohrabrujući pomaci i znatan napredak u stvaranju novih radnih mjesta i boljeg života, samo se nadamo da niko ne uplete svoje prste i isto iskvari svojim kreacijama i stvaranjem nekog novog globalnog poretka. U svakom slučaju, moja je preporuka i poruka, manje politikanstva, a više rada i dobrih rezultata koji će dovesti do boljeg položaja, kvalitete života i mira na ovim prostorima.

AA: Još uvijek smo na udaru pandemije koronavirusa. Kakve su Vaše preporuke vjernicima, građanstvu? Kako se na najbolji način zaštititi od svega što se na nas nadvilo?

Vladika Gerasim: Vremena u kojima se nalazimo svakako su veoma izazovna i sve je to svojevrstan test za čovjeka i njegov odnos prema tvorevini i prema bližnjima. Bili smo svjedoci kako se cjelokupna tvorevina Božija u samo nekoliko dana potpunog lockdowna u cijelom svijetu, počela oporavljati i regenerisati od decenija i vijekova čovjekovog nemara prema onome što mu je na upravljane povjereno od Boga. Isto tako, trebamo i sebe prepustiti volji Božijoj, jer On će nam dati preko potrebnu snagu i mir. Bog je stvorio ovaj svijet i sve što je u njemu i On neće ni dozvoliti da se ovaj svijet uruši kao da ga je čovjek gradio, a naš domaći zadatak i jeste da budemo konstruktivna tvorevina, da ne rušimo ono što nismo ni stvorili. Ako smo štogod dobro i učinili u ovome svijetu to je isključivo zato što smo instrument u Božijim rukama.

Kada bismo bili ljudi i Bogu se usrdno i čistim srcem molili, Bog ne bi dopustio ovakva iskušenja i stradanja. Moramo biti svjesni da je ponekad i ovo potrebno kako bismo se kroz bolest i iskušenja očistili i povratili Bogu, koji jeste Tvorac i Spasitelj naš, izvor našeg bitisanja.

– Narod na Baniji strada i na svakodnevnoj bazi –

AA: Stanovništvo na Baniji doživjelo je novo stradanje u nedavnom potresu. Ovo je drugi put da ljudi obnavaljaju svoje kuće, imanja. Jeste li zadovoljni napretkom s obzirom na to da su, čini se, domaćinstva u tome prepuštena sama sebi i pomoći pojedinaca i organizacija?

Vladika Gerasim: Narod je iznova stradao i to je ono što nas sve žalosti. Taj narod strada i na svakodnevnoj bazi, tlo se ne smiruje i manji potresi su skoro pa svakodnevno prisutni. I pored same situacije, koja je i bez ovog stradanja bila izuzetno teška, ovaj narod ne odustaje, a to se najbolje vidi u želji i volji za nastavkom života onih koji su na svojim ognjištima ostali.

Mi, kao i ljudi koji su ostali bez svojih domova u prošlogodišnjem zemljotresu, priželjkujemo da obnova krene što prije, mada, nažalost, realno stanje je sasvim drugačije. Papirologija, začkoljice i birokratija to mnogo koče i usporavaju. Ušli smo u drugu godinu sa pričom i nadom da će svakoga časa obnova započeti. Nadamo se i želimo da vjerujemo da Vlada Republike Hrvatske čini sve da do obnove dođe već sutra. Za sada, što je urađeno na tom polju, urađeno je u ličnoj režiji samih ljudi ili pojedinih organizacija koje su u određenoj mjeri pomogle obnovu nekolicine najugroženijih porodica. Zahvalni smo svima koji su do sada u obnovi pomogli, i ljudima dobrog srca i organizacijama koje su nesebično pomogle kada je to bilo najpotrebnije. Ovdašnja štampa najavljuje početak radova na obnovi domova već ovog proljeća. Iskreno se nadamo da će tako biti i sve ostaje da se vidi u skorije vrijeme.

AA: Nalazite se na čelu jedne od eparhija koja je dosta stradala u proteklom ratu, a ujedno je i među najvećim u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Kakvo je stanje pravoslavnih vjernika?

Vladika Gerasim: Eparhija gornjokarlovačka obuhvata područja Banije, Korduna, Like, Gorskog Kotara i Istre i samim tim mnogo je stradala u prethodnih stotinu godina. U periodima kada neke druge stvari prevladaju zdrav razum, stradaju nevini ljudi, stradaju svetinje i sve ono što u miru doživljava svoj procvat. Ova eparhija, kao i druge naše eparhije u Hrvatskoj, iz godine u godinu broje sve manje vjernika, a uzrok svega toga i nije nepoznat; ratovi, iseljavanja u potrazi za boljim životom, unutarnja raseljavanja, pandemija. Ovaj posljednji uzrok je mnogo uticao na okupljanja vjernog naroda koji svoje običaje i kulturu njeguje uz svoju Crkvu. Ljetni sabori i okupljanja vjernika umnogome su se smanjila usljed pandemije, ali, ipak, pokušavamo, koliko nam to uslovi dozvoljavaju, da pružimo utjehu i duhovno okrepljenje svim našim eparhiotima. Nadamo se da će i ova situacija da splasne, i da se situacija vrati u normalu kao prije skoro dvije godine, kako bismo se svi zajedno ponovno okupljali oko naših svetinja, na Svetim Liturgijama i zahvalili se Bogu za dragocjeni dar života.

– Obnova svetinja i duhovnog života –

AA: Šta su prioriteti budućeg djelovanja? Koji su planovi za ovu, naredne godine kada je u pitanju unapređenje stanja u eparhiji?

Vladika Gerasim: Prioritet je ostati živ u ovom moru bolesti, da bi se naredne godine nešto uradilo. Jer, ovdje šta god se uradi veliki je pomak naprijed. Trudimo se i u ovim uslovima da radimo na obnovi kako naših svetinja, tako i duhovnog života naših vjernika. Mnogo je hramova koji vapiju za obnovom, jer je zub vremena nemilosrdan. Eparhija gornjokarlovačka je nekada imala na desetine puta više vjernika koji su svoje hramove podizali u slavu Božiju i trudili se na uljepšavanju i održavanju istih.

Mi danas težimo da obnovimo i sačuvamo ono što smo naslijedili od naših predaka, kako bismo to i mnogo više predali budućim pokoljenjima na dušekorisnu upotrebu. Pored materijalne obnove, težimo i ka kulturnom unapređenju i uzrastanju, pa tako i preko naše izdavačke kuće “Martiria” radimo na štampanju dijela duhovnog sadržaja koji okrepljuje duše vjernog naroda, ali i historijskog sadržaja, kako bi od zaborava bilo sačuvano ono što je bilo u nekim vremenima koja su iza nas.

AA: Kako ste zadovoljni saradnjom sa predstavnicima Islamske zajednice i Katoličke crkve? Radite li na nekim zajedničkim projektima?

Vladika Gerasim: Pamtim bolje i plodonosnije dane naše saradnje. Pandemija je nažalost uspjela nešto što je bilo u najavi da omete, ali iskreno se nadam boljoj saradnji u budućnosti. Saradnja je svakako potrebna kako bismo pomogli jedni drugima, jer čovjek bez brige o bližnjem nije potpuni čovjek, već samo materija koja duhovno prazna tumara prostranstvima beznađa. Sveto Pismo nas uči dvjema glavnim zapovijestima: ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjem. Te dvije ljubavi su na ovim prostorima na ispitu svakodnevno.

AA: Prostor Vaše eparhija je i na udaru migrantske krize. Mnogi migranti preko Une pokušavaju kroz Hrvatsku domoći se Evrope. Kakva su Vaša iskustva sa terena?

Vladika Gerasim: Dok ne pređemo državnu granicu i ne uđemo u Veliku Kladušu mi takoreći i ne osjetimo da migrantska kriza postoji, jer tek tada vidimo te izmučene i nesretne ljude kako čekaju priliku da se domognu Hrvatske i tla Evropske unije da bi otišli nekuda dalje. Još jedan momenat koji nas podsjeti na migrantsku krizu je taj da često možemo sresti policiju od granice prema unutrašnjosti, koji zaustavljaju sabraćaj kontrolišući sva prevozna sredstva u potrazi za otkrivanjem ilegalnih prelazaka granice.

Ipak, možda nekad ne bi zgoreg bilo da se prisjetimo parabole o milostivom Samarjaninu koji je u stradalniku ugledao svog bližnjeg. Naš bližnji vrlo često nije samo onaj koji nam može pružiti pomoć, već i onaj kojem je naša pomoć prijeko potrebna.

AA: Na službi ste u Karlovcu, to je nedaleko od Bosne i Hercegovine, nedostaje li Vam rodni Teslić? Kakvi su kontakti sa rodnim krajem?

Vladika Gerasim: Dugo sam već u Hrvatskoj u koju sam prvi put došao kao učenik Bogoslovije sveta Tri Jerarha u duhovnom biseru Dalmacije, manastiru Krka kod Kistanja. Nakon diplomskih studija na Duhovnoj akademiji u dalekoj Moskvi, 1998. godine ponovo me put doveo pod ovo podneblje i od tada do danas nisam napuštao ove prostore. U Teslić odlazim povremeno na dan-dva, koliko mi obaveze dopuštaju.

Sve što sam duže u Hrvatskoj, sve više mi nedostaje Teslić i moje rodno Liplje u kojem sam odrastao. Iskreno vjerujem da sam i negde drugo na službi u Evropi ili u nekim još udaljenijim krajevima, da bi to bilo nepromijenjeno, a možda bih i još više čeznuo za rodnim krajem, što je i prirodno, jer iz tog perioda odrastanja svi nosimo samo lijepe uspomene koje nas vežu za naš kraj i uvijek ih se sa radošću prisjećamo.