Najljepši tekst o Sarajevu napisala je Crnogorka: “Sve mi miriše na domaće i toplo”

Juče sam doputovala u Sarajevo. Većina se iznenadi kad kažem da nikad nisam bila – ne samo u Sarajevu, već ni u Zagrebu, Skoplju, a ni Ljubljani do nedavno. Otišla sam iz Jugoslavije kao dijete, kasnije su neka druga dešavanja vladala ovim prostorima, i prosto se namjestilo da ovih godina ne iskoristim priliku da pođem u obilazak bivše domovine koju i dalje negdje osjećam svojom, piše na svom blogu crnogorska književnica Ksenija Popović.

Njen tekst prenosimo u cjelosti.

Drugačije sam zamišljala Sarajevo, iako ne bih umjela da preciziram kako. Možda kao veću Podgoricu, uz dodatak Baš čaršije koju sam gledala na fotografijama. Svakako sam ga zamišljala manjim, i nisam imala dojam da će arhitektura toliko podsjećati na beogradsku, premda je protkana nekim sasvim drugačijim duhom. Neuporediv je sa svime što sam vidjela usput, od sramotno nesređene granice Šćepan polje i dijela puta nakon nje, pa sve do gradića i mjesta pored kojih smo prošli do samog ulaza u grad. Svakako je u meni dominiralo, makar u prvom trenutku, to poređenje sa Beogradom, što zbog izgleda ulica i građevina, a što zbog nekog duha bivše Jugoslavije koji mi je do juče bio najupadljiviji u glavnom gradu te federacije, a za koji mi sada primat preuzima Sarajevo, nekadašnji centar bratstva i jedinstva.

Ima se ovdje što obići i u čemu uživati. Svaki restoran se diči begovom čorbom i ćevapima i sve mi miriše na domaće i toplo. Poslastičarnice me mame da preispitujem odlučnost da ne jedem slatko, a zanatlije na Baš čaršiji podsjećaju na neka stara vremena koja su kod nas iščezla u fascinaciji mobilnim telefonima i društvenim mrežama. Ulazim u skoro svaku zanatsku radnju, i kod jednog mrgodnog brka pronalazim filigranski privjezak za kakvim tragam godinama, i kupujem ga po tri puta manjoj cijeni od naših – u najturističkijoj četvrti! U Kamernom teatru je prije nekoliko dana održana premijera predstave “Sjećaš li se Doli Bel”, po Sidranovom tekstu, u režiji Kokana Mladenovića, i ja žalim što su igranja rasprodata i što novih nema dok sam ja tu. U radnjama su popusti, svi zaposleni su ljubazni, i gdje god da se okrenem, s kim god da prozborim, osjetim se dobrodošlo i kao kod kuće.

A onda se pitam: imam li pravo da se tako osjećam?

Da, ovo će biti jedan od “tih” tekstova. Mora biti. Jer sjedim jutros ispred ogromnih prozora hotelske sobe na visokom spratu, posmatram suncem okupane krovove Sarajeva, i ne mogu da ne primijetim sve one rupe po fasadama i da se ne zapitam kako su dospjele tu. Ima i Podgorica sijaset dotrajalih fasada, pa ne izgledaju tako. Onda gledam ona okolna brda i ne znam jesu li kuće po brdima nove ili stare, ali znam da to moraju biti baš ta brda sa kojih su pucali na grad, i da one rupe moraju biti baš te rupe. I nameće mi se pitanje: kako danas spavaju svi ti ljudi koji su četiri godine, u smjenama, nišanili na najveći simbol Jugoslavije u koju su se kleli do prethodnog dana? Što to mora da pukne u nečijoj svijesti, da bi relativizovao činjenicu da je sa bezbijedne razdaljine ciljao na živi grad i opalio i jednom, a kamoli bezbroj puta? Je li mu bilo lakše nakon tog prvog metka, je li probio led i opustio se, pa zaboravio da puca na nečiju majku, brata, dedu, na nečiju djecu, da puca na život i dostojanstvo i sve one iluzije koje su nam trpali niz grlo dok smo bili mali i u koje smo s radošću vjerovali? I je li mu, zapravo, ikad uopšte bilo teško što to radi, pa makar samo prilikom tog prvog pucnja?

Sarajevo budi ljubav u meni. Ljubav i sramotu. Bila sam dijete kad su ga napadali i nikad ni jedna ćelija u mom biću nije pomislila da su u pravu, pa ipak, sramota me je što sam savremenik toga doba i što ne mogu da otvorim društvene mreže, medije, ili da uključim televiziju, a da u svakom trenutku na makar jednom kanalu ne pronađem budalu koja će dolivati vrelu vodu u balkanski kotao, i da u svakom trenutku neće biti makar hiljadu budala koje čeznu da se on opet prelije, da bi pošle u rat. Pomrle su vođe koje su zavele narode da ubiju našu bivšu domovinu, ali su mnogi od izvršitelja i dalje živi i među nama. Zavode nas i dalje njihovim otrovnim nacionalizmima, silovanjima istorije, i mnogi se prepuštaju tom zavođenju iz pakla – ako ne nacionalizmima, onda podozrivosti prema drugoj vjeri, ili makar mržnji protkanoj nasilničkim porivima prema političkim neistomišljenicima. Mrzjeti je još uvijek toliko na glasu, da smo ljubav pretvorili u privatnu porodičnu stvar izvan koje volimo samo u floskulama. Nekad se pucalo sa bezbijedne razdaljine u grad, skriveni iza uniforme i iza anonimnosti. Danas se porivi za uništenjem iskaljuju kroz noćne huliganske napade na vjerske objekte, potajno ispisane parole po zidovima i anonimno povraćanje po ljudima u komentarima na portalima.

Neki kažu da je riječ ubojitija od metka – ako nije po srijedi ona što dovodi do metka, pozivam svakoga ko to misli da prošeta ovim gradom i pogleda fasade zgrada. Zla riječ prosipa džigericu. Metak prosipa život. I to ipak, za mene, ne može biti isto.

Gori u Sarajevu i dalje ona vječna vatra palim herojima iz drugog svjetskog rata. Vječna vatra pokojne Socijalističke federativne republike Jugoslavije. Niko nije sa natpisa iznad vatre izbrisao riječi Srbija, Crna Gora, Hrvatska. Niko nije promijenio ime ulice Maršala Tita. Dočekuju nas ti ljudi, sa našim naglascima, tablicama, i svi su prema nama ljubazni. Možda bi mi bilo lakše da nisu. Jer, ono što je napravljeno Sarajevu je velika mrlja nad ovim našim zajedničkim nebom. Naravno, sramota je mnogo, ali to što su ovi na ovom mjestu uradili ovo, a oni na onom mjestu uradili ono, ne može biti opravdanje ni za jedan metak koji je ispaljen na ovaj grad. Jedna sramota ne potire drugu. A mene trenutno boli ova sarajevska.