Na Mjesecu ima života, donijeli su ga ljudi: Šta su vodeni medvjedići?

Ljudi su već posijali život na Mjesecu, pokazala je naučna analiza objavljena nedavno u časopisu Conversation. Njen autor postavlja pitanje može li taj život naseliti Zemljin satelit.

Sijanje života 2019.

Naime, prije nešto više od pet godina, 22. februara 2019., svemirska sonda bez ljudske posade Beresheet, koju su izgradili SpaceIL i Israel Aerospace Industries, postavljena je u orbitu oko Mjeseca.

Beresheet je trebao postati prva privatna svemirska letjelica koja će izvesti meko slijetanje na Mjesec, međutim, nakon više tehničkih problema srušio se na površinu Zemljinog satelita i raspao u komadiće koji su se razasuli u krugu od 100-tinjak metara.

Među raznim teretima na Beresheetu našli su se i tzv. vodeni medvjedići poznati kao tardigrade. Te mikroskopske životinjice, koje dijele zajedničkog pretka s kukcima, također se nazivaju dugoživcima jer imaju sposobnost preživljavanja u najsurovijim klimatskim uvjetima, uključujući i svemir. Štaviše, mogu se vratiti u život decenijama nakon što su potpuno dehidrirali.

“Vjerujemo da su šanse za preživljavanje tardigrada… iznimno visoke”, rekao je 2019. Nova Spivack, šef Zaklade Arch Mission, neprofitne organizacije čiji je cilj stvoriti velike repozitorije ljudskog znanja o Sunčevom sistemu.

Fondacija čuva “rezervnu kopiju” informacija o Zemlji – s ljudskim znanjem i biologijom planete koji se pohranjuju i šalju na različite lokacije u solarnom sistemu za slučaj da dođe do događaja kojim bi bio uništen život na Zemlji.

Koje uslove su tardigrade morali preživjeti?

Da bi preživjeli na Mjesecu sve do danas dugoživci su morali prvo preživjeti snažan udar, a potom i vrlo visoke i vrlo niske temperature te moćno zračenje.

Istraživanja pada letjelice i sposobnosti preživljavanja ovih životinjica u ekstremnim uvjetima pokazuju da je takav ishod vrlo vjerovatan.

Šta su vodeni medvjedići?

Tardigrade su mikroskopske životinje manje od jednog milimetra. Žive u svim morima, slatkim vodama i vlažnim staništima na kopnu, gdje se najčešće mogu naći u vodenom filmu na nakupinama mahovina, u žljebovima i na krovovima kuća.

U nepovoljnim uvjetima vrste koje žive na kopnu osuše se pa u stanju obamrlosti mogu preživjeti više desetaka godina da bi ponovno oživjeli kada uvjeti postanu povoljni. To svojstvo donijelo im je hrvatsko ime dugoživci.

Imaju četiri para kratkih nožica koje završavaju malenim pandžicama, neurone i uglavnom dva oka. Imaju otvor za usta na kraju rilca koje se može uvući i crijevo koje sadrži mikrobiotu. Hrane se sadržajem biljnih stanica, ali i malim životinjicama kao što su neke vrste crva oblića (Nematoda). Kad uhvate takvu životinjicu, ubodu je i isišu sadržaj.

Razmnožavaju se uglavnom spolno, međutim, kod nekih vrsta nisu poznati mužjaci, tako da se razmnožavaju partenogenetski, bez učestvovanja mužjaka iz jaja koja nisu oplođena. Nakon što se jaje izleže, aktivan život tardigrada traje od 3 do 30 mjeseci.

Nadzemaljske sposobnosti preživljavanja

Tardigrade su poznate po svojoj otpornosti na ekstremne uslove koji su suroviji od uobičajenih na Zemlji, pa čak i na Mjesecu. Kada im se zaustavi metabolizam, mogu dehidrirati i izgubiti do 95% vode iz tijela.

Tokom dehidracije njihovo se tijelo može smanjiti na pola uobičajene veličine. Noge tada nestaju, a vidljive su još samo pandžice. Kad se osuše, skupljaju se u sićušnu kuglu i ulaze u duboko stanje suspendirane animacije koja jako nalikuje smrti. Metabolizam im se usporava na 0,01% normalne stope.

Ovo stanje, poznato kao kriptobioza, traje sve dok uslovi za aktivan život ponovno ne postanu povoljni. Neke vrste tardigrada sintetiziraju šećer koji djeluje kao antifriz, a neke sintetiziraju proteine koji stvaraju staklastu mrežu koja stanicama daje posebnu otpornost i zaštitu.

Šta sve mogu preživjeti?

Dehidrirane odrasle jedinke mogu preživjeti nekoliko minuta na temperaturama od -272°C, što je blizu apsolutne nule. S druge strane mogu izdržati visoke temperature od čak 150°C.

Također mogu podnijeti visoke doze gama zraka od 1000 do 4400 Graya (Gy). Za usporedbu, doza od 10 Gy smrtonosna je za čovjeka.

Šta se dogodilo s dugoživcima na Mjesecu?

Dakle, nameće se pitanje jesu li dugoživci mogli preživjeti konkretan pad letjelice i opstati do danas u regolitu, Mjesečevoj prašini?

Laboratorijski testovi pokazali su da su smrznuti primjerci vrste Hypsibius dujardini koji su se u vakuumu kretali brzinom od 3000 km/h smrtno stradali kad su se razbili o pijesak. Međutim, uspjeli su preživjeti udare pri brzini od 2600 km/h ili manje. Brzina kojom je Beresheet udario u Mjesec bila je značajno manja – na visini od 150 metara prilikom slijetanja uspio je usporiti do 500 km/h.

Istraživanja pokazuju da su vodeni medvjedići također mogli preživjeti visoke doze zračenja na Mjesecu.

Naime, Robert Wimmer-Schweingruber, profesor na Univerzitetu u Kielu u Njemačkoj, i njegov tim pokazali su da su doze gama zraka koje stižu na Mjesečevu površinu niske u usporedbi s dozama koje oni mogu preživjeti. Kroz deset godina izloženosti tardigrade bi na Mjesecu nakupili ukupnu dozu od oko 1 Gy, a mogu preživjeti između 1000 i 4400 Gy.

Konačno, ove žilave životinjice ne bi ubile ni ekstremne temperature koje vladaju tokom lunarnih dana i noći koji traju nešto manje od 15 dana. One se kreću u rasponu od -170°C do -190°C tokom lunarne noći te između 100°C i 120°C tijekom dana, a kao što smo naveli, dugoživci mogu podnijeti veće ekstreme.

Kolonizacija ipak nije moguća

Dakle, dugoživci su mogli preživjeti pad i sve lunarne uslove. Međutim, drugo je pitanje jesu li mogli kolonizirati Mjesec?

Da bi se to dogodilo, dugoživci bi morali ponovno oživjeti i nastaviti funkcionirati, a za to su im potrebni povoljni uslovi – tekuća voda, kisik i hrana. Njih na Mjesecu nema, osim ako ih ne stvori neka buduća misija.

Kako god bilo, naučnici ističu da ovo sijanje života na Mjesecu povlači etička pitanja, među ostalim, zato što predstavlja kontaminaciju koja može otežati buduću potragu za životom u svemiru.