Misterija nestalih beba iz Jugoslavije: “Pamtim samo da je imala crnu kosu”

Zadnjih decenija sve se otvorenije govori o jezivim pričama o bebama iz Jugoslavije. Slučaj još nije riješen. Deseci, stotine, neki kažu i tisuće djece nestale su iz rodilišta u cijeloj bivšoj državi.

Njihovim je roditeljima rečeno da su bebe umrle, ali nikad nisu saznali od čega i djecu nikad nisu mogli sami pokopati. Roditelji sumnjaju da su djeca ukradena i prodana u zapadne zemlje.

“Medicinska sestra mi je rekla: ‘Pričekajte ovdje, pokazat ću vam kćer.’ Ona ju je dignula, pokazala, ali nije mi je dala. Gledala sam je kroz staklo. Toliko sam bila udaljena od nje, udaljena staklom. Tako sam je vidjela. Je li bila moja ili nije – to ne znam”, govori za RTL svoju potresnu priču Marija Nemela iz Slovenije.

Nikada dijete nije držala u rukama, a jedino što pamti je da je curica imala crnu kosu. “Kako bi se zvala? Sonja, kao moja kći sada”, dodaje Marija.

“Kći vam je umrla i gotovo”

I danas bi imala 63 godine. Gospođi Mariji nakon poroda u bolnici su rekli da je beba zdrava, ali da mora u inkubator jer je ranije rođena. Otpustili su Mariju, Sonju ostavili u bolnici i telegramom javili da je preminula.

“Išla sam u Sloveniji u Ured za ljudska prava i tamo mi je žena rekla da oni nemaju ništa s tim i da odem u bolnicu gdje sam rodila. Ja sam išla u bolnicu, ali već na telefonu su mi rekli: ‘Pa šta hoćete gospođo, kći vam je umrla i gotovo'”, prepričava Marija.

Rekli su joj da ne tuguje jer da će ionako roditi još djece. Nije dobila ni smrtni ni rodni list, ne zna ni gdje joj je kći pokopana jer to je bolnica, kako su joj rekli, sredila. Marija kao da nikada nije rodila.

Slično se dogodilo i obitelji Jeseničnik. Suzana Jeseničnik pokazuje fotografiju iz rodilišta na kojoj nedostaje njezin brat blizanac Janko.

“Ne poznaješ svog brata blizanca, bili smo blizanci, a ja ga nikada nisam preboljela, osjećam da je tu. Mi ga se nismo odrekli, mislimo da je bio ukraden i prodan”, kaže Suzana Jeseničnik iz Slovenije.

Nestalo 56 beba samo u Sloveniji

I njezin brat bio je zdrav dok odjednom nije došla obavijest iz bolnice da je umro od plućne infekcije. Nisu mogli ni sahranu održati. Bolnica je i u ovom slučaju sve sredila.

Njezinoj porodici rekli su da je pokopan na jednom groblju, ali nikada ga nisu smjeli prebaciti u porodičnu grobnicu, a nakon nekog vremena groblje je prebačeno, sagrađeno je novo. Tamo više nema Jankove grobnice. Papiri koje su im dali u bolnici imaju nejasne podatke, pa čak i netačne. Na nekima nema pečata, na nekima piše da u porodici imaju četvero žive djece. Njih je, inače, troje.

“Po svemu sudeći, i svim drugim majkama, gotovo identična situacija se dogodila. Nisu vidjeli preminulo dijete, nisu ga same smjele pokopati, nije bilo pogreba. Nisu ih ni očevi vidjeli”, dodaje Suzana.

Na sličan je način, kažu, nestalo 56 beba samo u Sloveniji, uglavnom 70-ih i 80-ih. Majke koje traže svoje bebe ponovno je okupila Simona.

“Ne mogu reći da su sva djeca umrla, idemo više ka tome da su djeca prodana ili nelegalno usvojena. Ja sam išla po svim ministarstvima u Sloveniji, lijepo su me primili, pokazali razumijevanje, ali nismo imali neku saradnju. Ali mi ne odustajemo”, govori Simona Kalanj, koja predstavlja sve oštećene porodice u Sloveniji.

Zbog Simone je Marija prvi put dobila dokumente prije tri mjeseca. Nakon 63 godine. Odjednom piše da je beba imala upalu pluća, da je puštena kući zajedno s majkom, a onda istog datuma premještena. Kamo – pita se ova porodica. I još mnogi drugi. Simoni se porodice javljaju svakog dana.

Mnogo slučajeva u Jugoslaviji

“Konkretno, imamo jedan slučaj za koji vjerujemo najviše da je dijete živo i dobili smo odgovor da to dijete nikada nije bilo sahranjeno na groblju u Mariboru. A bolnica je toj mamici obećala da će to dijete sahraniti u limenom sandučiću”, prepričava nam Simona.

Ovakvih sudbina, kao što je Jankova ili Sonjina, ima puno na području bivše Jugoslavije. A sve ove slovenske porodice nastavljaju tražiti djecu koju su posljednji put vidjele u rodilištu.

“Cijeli život imam osjećaj da je ona negdje blizu mene, da negdje živi, da negdje je”, govori nam Marija, koja još uvijek traži kćer Sonju.