Međunarodni dan žena prava prilika za promicanje stvarne ravnopravnosti žena

Radna prava, mobing i razlika u visinama plaća iako općedruštvene, itekako su i ženske teme, i to ne zbog ekskluzivnosti, već zato što je to pitanje sustava, odnosno prakse koja u nepovoljan položaj stavlja upravo ženu.

Predsjednica Udruženja “Dignitet” Edisa Demić ističe u razgovor za Fenu kako Međunarodni dan žena treba iskoristiti da bi se pozvalo na akciju i promicanje stvarne ravnopravnosti žena u svakodnevnom životu.

– Kroz rad Udruženja ‘Dignitet’ često se susrećemo s činjenicom kako su žene naučene da vjeruju da nešto ne mogu. Upravo zbog toga treba podsjetiti da je 8. marta 1908. godine 15.000 žena prošetalo New Yorkom zahtijevajući kraće radno vrijeme, veću plaću i pravo glasa. To pokazuje da su se žene i tada, kao i sada, susretale sa sličnim problemima – navodi Demić.

Praksa je nešto sasvim drugo

Ona podsjeća da je Bosna i Hercegovina usvojila niz međunarodnih dokumenata koji se odnose na prava žena, na kantonalnim i entitetskim razinama usvojeni su brojni zakoni, ali praksa je nešto sasvim drugo.

– U praksi susrećemo neke druge primjere što nam daje razloga da nastavimo u smjeru ka ostvarivanju zacrtanih ciljeva, a to je da svaka žena mora biti svjesna važnosti svoje uloge u društvu. Žena treba biti više od kvote kada su u pitanju izbori i pozicije moći. Žena trebaju kreirati agende koje su u interesu promocije ženskih ljudskih prava – poručila je predsjednica Udruženja „Dignitet“.

Stoga, dodala je Demić, treba aktivno raditi na jačanju svijesti o spolnoj ravnopravnosti kako današnje djevojke i žene ne bi doživjele sudbinu svojih majki i baka kojima su se često oduzimala osnovna ljudska prava.

Diskriminacija na radnom mjestu

Abida Pehlić, predsjednica Udruženja “Novi put” koje više od 14 godina pruža potporu ženama i djevojkama, žrtvama svih oblika nasilja, podvlači kako se u proteklih stotinu godina, nažalost, nije puno toga promijenilo te su žene i dalje diskriminirane u odnosu na muške kolege.

– To je najčešće prisutno u privatnom sektoru, pogotovo kod djevojaka i žena mlađe životne dobi koje se još uvijek nisu ostvarile kao majke ili za koje postoji pretpostavka da će se odlučiti za još jedno dijete. S tim ženama se, naime, sklapa ugovor na određeno vrijeme, a još uvijek imamo i situacija da kad žena zatrudni često joj se ne produži ugovor kako poslodavac ne bi snosio troškove porodiljnog odsustva – upozorava Pehlić.

Tom problemu, dodala je, mora se posvetiti više pozornosti u bh. društvu, posebice ako se ima u vidu demografska slika Bosne i Hercegovine.

– Često majke ostanu na jednom ili nijednom djetetu iz straha za vlastitu egzistenciju jer dosta porodica je u kreditu kako bi si osigurali stambeno pitanje ili neka svoja druga bitna pitanja, pa žene, nažalost, ne mogu si priuštiti da ostanu bez posla što ih u samom startu obeshrabruje da se ostvare kao majke – ističe Pehlić.

Seksualno uznemiravanje i femicid

Udruga “Novi put” nedavno je provela anketu o seksualnom uznemiravanju žena na radnom mjestu, a rezultati su poražavajući.

Naime, u anketi koja je rađena na uzorku od tisuću žena uglavnom iz privatnoga sektora, mlađe životne dobi s područja Hercegovačko-neretvanskog kantona i Zapadnohercegovačkog kantona, većina ispitanica kazala je da su bile izložene nekoj vrsti seksualnog uznemiravanja na poslu, bilo verbalnom ili neverbalnom.

Iz ankete je razvidno i to da većina zaposlenica nije prijavila te oblike nasilja jer su se bojale osude okruženja, kazala je Pehlić.

Pehlić je na kraju posebno istaknula problem percepcije pojedinih muškaraca, koji i nakon stoljeća borbe za ženska prava smatraju kako je žena njihovo privatno vlasništvo.

– Posebno je to vidno u brojnim slučajevima femicida u BiH koje su počinili bivši ili sadašnji partneri, vjenčani ili nevjenčani jer se nisu mogli pomiriti s činjenicom da je ta njihova djevojka, žena rekla ‘ne želim više biti s tobom'…. Žena se i dalje smatra vlasništvom i jako veliki broj muškaraca i dalje sebi uzima za pravo da odluči hoće ta žena živjet dalje ili ne, ako kojim slučajem odluči nastaviti bez njega. To je tragično i poražavajuće – zaključuje Pehlić.