Maske na otvorenom su potpuno beskorisne, virus vani dobilo manje od 0,1% zaraženih!?

Kada je američki Centar za kontrolu i prevenciju zaraznih bolesti (CDC) prošlog mjeseca objavio nove smjernice za nošenje maski, naveli su da se “manje od 10 posto” prijenosa COVID-19 događa na otvorenom.

Mediji su ponovili tu statistiku i ona je brzo postala standardni opis učestalosti vanjskog prijenosa. Ali, taj broj gotovo sigurno zavarava, navodi New York Times.

Čini se da se djelimično temelji na pogrešnoj klasifikaciji nekog prijenosa COVID-19 koja se stvarno dogodila u zatvorenim prostorima (kao što je objašnjeno u nastavku).

Još veće pitanje je krajnji oprez dužnosnika CDC-a koji su postavili granicu – tih 10 posto – toliko visoko da je niko nije mogao razumno osporiti.

Čini se da je ta granica “veliko pretjerivanje”, kako je rekao dr. Muge Cevik, virolog sa Univerziteta St. Andrews. Zapravo, čini se da je udio prijenosa koji se dogodio na otvorenom ispod jedan posto, a može biti i ispod 0,1 posto, rekli su brojni epidemiolozi.

Osim toga, čini se da su rijetki slučajevi vanjskog prijenosa koji su se doista dogodili, gotovo svi uključivali mjesta s gužvama ili bliski razgovor.

Reći da se manje od 10 posto prijenosa COVID-19 događa na otvorenom, slično je tvrdnji da morski psi napadaju manje od 20.000 kupača godišnje. (Stvarni broj je oko 150.) To je ujedno i istina i zavaravanje, navodi New York Times u svojoj analizi.

Ovo nije samo matematičko pitanje. Primjer je to i kako se CDC muči učinkovito komunicirati što ostavlja mnoge ljude zbunjenima oko toga koje je ponašanje uistinu rizično.

Dužnosnici CDC-a su toliko jako isticali oprez da su mnogi Amerikanci zbunjeni dugačkim popisom preporuka te agencije.

Zeynep Tufekci sa Univerziteta Sjeverne Karoline, pišući u časopisu The Atlantic, nazvala je te preporuke “istovremeno previše zastrašujućima i previše kompliciranim”.

Oni i dalje tretiraju prijenos na otvorenom kao glavni rizik.

CDC kaže da bi nevakcinisani ljudi trebali nositi maske u većini vanjskih okruženja, a vakcinisani na “velikim javnim okupljanjima”; ljetni kampovi trebali bi zahtijevati od djece da nose maske gotovo “u svako doba”.

Ove bi preporuke imale veće utemeljenje u nauci kada bi se negdje blizu 10 posto prijenosa COVID-19 zaista događalo na otvorenom. Ali, ne događa se.

Nigdje na svijetu nema niti jedne dokumentirane infekcije COVID-19 iz slučajnih interakcija na otvorenom, poput prolaska pored nekoga na ulici ili jedenja za obližnjim stolom, navodi New York Times.

Pa kako je, na kraju, CDC počeo promovirati zavaravajući broj?

Singapurski misterij

Ako pročitate istraživanje koje je CDC citirao u odbranu granice od 10 posto, primijetit ćete nešto čudno, navodi NYT. Vrlo velik udio navodnih slučajeva prijenosa na otvorenom dogodio se u jednom okruženju: na gradilištima u Singapuru.

U jednoj studiji, 95 od 10.926 slučajeva prijenosa širom svijeta klasificirano je kao prijenosi na otvorenom; svih 95 je s gradilišta u Singapuru. U drugoj studiji, četiri od 103 slučaja klasificirana su kao otvoreni; opet, sva četiri su s gradilišta u Singapuru.

Ovo očito nema puno smisla. Umjesto toga, čini se da je riječ o nesporazumu koji podsjeća na pokvareni telefon, igru u kojoj se poruka iskrivljuje dok prelazi s jedne osobe na drugu.

Podaci o Singapuru izvorno potječu iz tamošnje državne baze podataka. Ta baza podataka ne kategorizira slučajeve s gradilišta kao prijenos na otvorenom, rekao je Yap Wei Qiang, glasnogovornik Ministarstva zdravstva.

– Nismo prijenos klasificirali prema otvorenom ili zatvorenom. To je mogao biti prijenos na radnom mjestu na nekom otvorenom mjestu na gradilištu ili u zatvorenom prostoru na gradilištu – kazao je.

Nadalje, dodatna novinarska istraga rezultirala je s dovoljno indicija da se pomisli da su se mnoge infekcije u Singapuru mogle dogoditi u zatvorenom prostoru.

Na nekima od pojedinačnih gradilišta na kojima se covid širio – poput kompleksa za financijsku tvrtku UBS i nebodera pod nazivom Project Glory – betonske ljuske za zgrade uglavnom su dovršene prije početka pandemije. (Videozapis Project Glory snimljen je više od četiri mjeseca prije prvog prijavljenog slučaja COVID-19 u Singapuru.)

Budući da je u Singapuru vruće tokom cijele godine, radnici bi tražili hladovinu zatvorenih prostora kako bi održavali sastanke i zajedno jeli ručak, rekao je Shashank Alex Au iz aktivističke grupe Transient Workers Count Too.

Električari i vodoinstalateri radili bi u posebno bliskom kontaktu.

Jesu li škole otvoreni prostor?

Kako to da su onda slučajevi iz Singapura klasificirani kako već jesu?

Kad su naučnici počeli prikupljati podatke o COVID-19 iz cijelog svijeta, mnogi su odlučili vrlo široko definirati vanjske prostore. Smatrali su da je gotovo svako okruženje koje je kombinacija vanjskog i unutarnjeg prostora – otvoren prostor.

– Morali smo se složiti s jednom klasifikacijom gradilišta, rekao je Quentin Leclerc, francuski istraživač i koautor jednog od radova koji analiziraju Singapur. I na kraju smo se odlučili za konzervativnu definiciju otvorenog prostora – pojasnio je.

Drugi rad, objavljen u Journal of Infection and Public Health, ubrojao je samo ove situacije u zatvoren prostor: “masovni smještajni i stambeni objekti”.

Sve sljedeće situacije definirao je kao otvoren prostor: “radno mjesto, zdravstvena zaštita, obrazovanje, društveni događaji, putovanja, ugostiteljstvo, slobodno vrijeme i kupovina”.

Razumljivo je zašto su naučnici preferirali širu definiciju.

Željeli su izbjeći slučajeve vanjskog prijenosa i pogrešno sugerirati da je vani sigurnije nego što je stvarno bilo.

No, taj je pristup imao i lošu stranu. Značilo je da su istraživači ubrojali mnoge slučajeve prijenosa u zatvorenom prostoru kao da su se dogodili na otvorenom.

Pa ipak, čak i s ovim pristupom, otkrili su da se minimalan udio ukupnog prijenosa dogodio na otvorenom.

U radu s 95 navodnih slučajeva na otvorenom iz Singapura, ti su slučajevi ipak činili manje od jedan posto ukupnog broja.

U studiji iz Irske, za koju se čini da je bila preciznija u vezi s definicijom prijenosa na otvorenom, udio takvog prijenosa iznosi 0,1 posto.

Britanski naučni pristup

Kad je CDC-u poslan upit kako opravdava mjeru od 10 posto, njihov je dužnosnik New York Timesu poslao ovu izjavu:

– Podaci o prijenosu na otvorenom prostoru su ograničeni. Podaci koje imamo podupiru hipotezu da je rizik od prijenosa na otvorenom nizak. Deset posto je konzervativna procjena iz nedavne sistemske analize recenziranih radova. CDC ne može odrediti tačan nivo rizika za svaku aktivnost u svakoj zajednici i ponekad griješi kada je riječ o preporukama nužnih koraka za zaštitu zdravlja. Važno je da ljudi i zajednice razmotre vlastite situacije i rizike i poduzmu odgovarajuće korake za zaštitu svog zdravlja.

Greška napravljena kako bi se povećala zaštita – preuveličavanjem rizika od prijenosa na otvorenom – ima nekoliko loših strana.

No, to je pridonijelo priličnoj zbrci oko onoga šta je zaista važno.

Neki Amerikanci ignoriraju razrađene smjernice CDC-a i odriču se maski, čak i u zatvorenom, dok drugi nastavljaju uznemiravati ljude koji se šeću vani bez maske.

Svo to vrijeme naučni dokazi upućuju na zaključak koji je mnogo jednostavniji od preporuke CDC-a: maske čine veliku razliku u zatvorenom, a na otvorenom su rijetko kad važne.