Je li se zaista prije bolje živjelo nego danas?

Al se nekad dobro jelo! Djeca su u mom djetinjstvu bila puno poslušnija i pristojnija. Nekada su svi mogli na more, a danas samo malobrojni, bogati. Nekad su se djeca igrala u prirodi i parkovima, a danas samo sjede za računarima i mobitelima.

Zvuči vam poznato? Ovakva se razmišljanja nazivaju nostalgijom.

Nostalgija za dobrim, starim vremenima stara je koliko i čovječanstvo. Uvjerenje da je prošlost bila bolja od sadašnjosti bilo je uobičajeno još u staroj Grčoj. Ideje o minulim zlatnim vremenima i uzvišenosti predaka kao i o tome da se stvari s vremenom zapravo pogoršavaju, a ne poboljšavaju, nalazimo u brojnim antičkim tekstovima od najranijih Homerovih i Heziodovih do kasnijih Tukididovih, Izokratovih i Demostenovih.

Percepciju o inverznom toku istorije nalazimo i u brojnim drugim starim spisima i mitologijama, primjerice, u indijskoj u kojoj je svako sljedeće doba u ciklusu od četiri po svemu lošije od prijašnjeg kako duhovno, tako i materijalno.

Jedno istraživanje portala MojeVrijeme.hr iz 2015. pokazalo je da čak 82 posto hrvatskih ispitanika s ozbiljnim iskustvom života u SFRJ misli da se u SFRJ živjelo bolje, te da bi čak 74 posto moglo, pod određenim uslovima, ponovno živjeti u jednopartijskom sistemu, ako bi živjeli u blagostanju. Slične rezultate pokazalo je i istraživanje Indexa iz 2017. u kojem je čak 71 posto ispitanika, od ukupno 34.000 odgovorilo da je u SFRJ bilo bolje.

Sadašnjost je bolja od prošlosti

Takve nostalgične ideje, naravno, nisu baš tačne, posebno ne ako se gledaju svi egzaktni parametri kroz duža razdoblja. One se s jedne strane temelje na selektivnom pamćenju – na sklonosti da se sjećamo najljepših trenutaka i zaboravljamo loše, osim onih najtraumatičnijih, te na tjeskobi od sadašnjosti i budućnosti, kako na ličnom planu, tako i na globalnom.

Realnost je, generalno gledano, drugačija. Podaci prilično jasno pokazuju da je svijet danas bolje mjesto nego što je bio prije nekoliko desetljeća ili stoljeća.

Ljudi su još nedavno živjeli mnogo kraće nego danas. Očekivano trajanje života prilikom rođenja do početka 20. stoljeća u prosjeku u svijetu bilo je 30-ak godina, a u razvijenim zemljama nešto preko 40. Danas je u razvijenim zemljama preko 80.

U SAD-u su ljudi krajem 19. stoljeća prosječno radili oko 60 sati sedmično. Danas je prosjek pao na 33, a u Francuskoj, Holandiji i Njemačkoj ispod 30.

U predindustrijskom razdoblju djeca gotovo da nisu imala djetinjstvo. Uglavnom su ravnopravno s odraslima počinjala raditi već s 13 godina, a nerijetko i ranije.

Još početkom devedesetih u svijetu je oko milijardu ljudi bilo gladno, što znači da je svaka peta osoba bila pothranjena. Prema podacima UN-a iz 2015. samo u zadnjih u 25 godina taj broj smanjen je za 216 miliona uprkos porastu populacije za oko 83 miliona godišnje. Danas je svaka deveta osoba gladna.

Broj ubistava u zapadnoj Evropi postojano pada već stoljećima i trenutno je na istorijskom minimumu. S nekim oscilacijama u 20. stoljeću, smanjuje se i u SAD-u, uprkos nekim specifičnim problemima te zemlje.

U svijetu je još 1960-ih gotovo 50 % ljudi bilo nepismeno. Danas ih je oko 10 %.

Ovu listu mogli bismo nastaviti sličnim statistikama za dostupnost vode, sanitarnih uvjeta, telefona, automobila, kuća, televizora, grijanja, ljudskih prava itd.

Drugim riječima, ako bismo trebali odlučiti u kojem bismo se vremenu željeli roditi, pod tzv. velom neznanja – ne znajući hoćemo li se roditi kao muškarci, žene ili LGBT osobe, u siromašnoj ili bogatoj porodici, kao zdravi ili bolesni, kao bijelci ili crnci itd., logičan zaključak bio bi da nam je svakako najpametnije odlučiti se za sadašnjost.