“Ja sam skinuo Tita s aparata. Bio je mrtav 10 minuta prije toga, nije mu bilo spasa”

Umro je drug Tito, izgovorio je televizijski voditelj Miroslav Lilić u zagrebačkom studiju 4. svibnja 1980. godine u 15.05 sati.

Josip Broz Tito je zadnjih 68 dana života bio na respiratoru, a hranu je dobivao infuzijom.

– Državnom vrhu važan je ne samo svaki dan, već i svaki sat – kazao je Titovom liječniku Stane Dolenc, moćni šef policije i čovjek kojega su mnogi vidjeli kao Titova nasljednika.

– Mozak mu je bio živ i to je bilo medicinsko opravdanje zašto ga sve do tad nisam skinuo s respiratora – rekao je prije nekoliko godina za Express dr. Predrag Lalević, član Titova liječničkog konzilija.

Godinama poslije, u jednoj njemačkoj bolnici, Laleviću su prigovorili da je mrtvog čovjeka danima držao na respiratoru.

– Ja sam mu skinuo aparate koji su ga držali na životu. Ni u šali se ne može reći da sam ga ja ubio. Deset minuta prije toga bio je mrtav. Nije mu bilo spasa… – objasnio je Lalević.

Dok je još bio pri svijesti, Tito je uporno odbijao amputaciju iako je bilo evidentno da je gangrena zahvatila lijevu potkoljenicu.

– Čim smo stigli u Ljubljanu, otišli smo pravo u Klinički centar i napravili snimke arterija na lijevoj nozi, a zatim otišli na Brdo kod Kranja. Pošto je situacija na arterijama bila loša, predložili smo predsjedniku operaciju što je on odbio. Mi smo tada pozvali na konzultaciju profesore DeBakeya iz SAD-a i Knjazova iz Moskve. DeBakey je predložio amputaciju, a ako Tito ne pristane na to, ostavio nam je jednu protezu za premošćivanje krvnog suda, s malim izgledima na uspjeh. Kako je on uporno odbijao amputaciju, pokušali smo napraviti premošćenje protezom koju nam je ostavio DeBakey. Ova operacija, kao što se i očekivalo, nije uspjela, a on je i dalje odbijao amputaciju. Tek kad je vidio svoju potkoljenicu koja je bila plava s velikim plikovima na koži, rekao je ‘radite što treba’ – ispričao je Lalević, koji je punih 16 godina bio Titov lični ljekar.

Koliko je važna bila svaka odluka o Titovom liječenju u posljednjim danima njegovog života vjerovatno najbolje govori jedan trenutak kad se raspravljalo o amputaciji noge tadašnjeg šefa Jugoslavije. Čitav državni vrh slušao je izlaganje liječničkog savjeta da bi na kraju moćni šef tajnih službi Stane Dolanc rekao:

“Znamo da je situacija teška, znamo da može umrijeti i prije nego počne amputacija, ali ja vam jamčim da nema čovjeka koji će uprijeti prstom u vas”.

Odmah su pripremili salu za operacije i amputirali mu nogu. Isprva se činilo da je sve prošlo u redu i da će Josip Broz preživjeti.

– Operacija je protekla bez incidenata i Tito je čak počeo primati posjete na intenzivnoj njezi. Posjetili su ga i sinovi Žarko i Miša. Već smo razmišljali o odlasku na Brdo kod Kranja kada su počele komplikacije. Najprije s bubrezima, a zatim i druge. Predsjednik je bio na respiratoru punih 68 dana. Predviđati koliko je još mogao preživjeti da smo mu odmah amputirali nogu bila bi čista špekulacija. Tema smrti nikada nije spominjana u razgovorima, osim što je on, odbijajući operaciju rekao: ‘Ja dolje idem samo u jednom komadu’ – rekao je član Titova liječničkog konzilija, kirurg i anesteziolog.

Tito je prije smrti jeo hranu za astronaute NASA-e, koju su mu dopremali iz Houstona. Jože Oseli, Titov batler, poznati slovenski kuhar, uz Tita je proveo posljednjih sedam godina njegova života. Za njegovu prehranu brinuo se sve do smrti.

– Teško nam je bilo gledati kako kopni. Bila je to velika tragedija. Mi smo bili uz njega do kraja. Pustili su nas da ga ispratimo kad su ga vozili na patologiju – opisao nam je svojedobno Oseli. Tito je, kazao je Oseli, pred kraj života dobivao sve najbolje na svijetu, ali spasa mu nije bilo.

Spomenuti televizijski voditelj Miroslav Ilić znao je pet mjeseci ranije da će on biti taj koji će narodu saopćiti vijest kada umre Tito.

U svojoj autobiografiji ‘Bez reprize’ podsjetio se tih dramatičnih dana.

– S režiserom i urednikom Nedjeljnog popodneva Sašom Zalepuginom dogovoreno je da kad mu se kaže da prekine emitiranje emisije, odreže sliku na dva prazna stolca koja su bila pripremljena u studiju… Došla je vijest i odmah smo prekinuli program. Stoje ta dva stolca. Uzeo sam Tanjugovu vijest bez prepisivanja i krenuo prema studiju.

– Gledam u kameru, pali se crveno svjetlo, čitam:

“Predsjedništvo Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Predsjedništvo Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije radničkoj klasi i narodima Jugoslavije: umro je drug Tito…”

– Pročitao sam vijest, gledao još par sekundi u kameru i htio ustati sa stolca. No, na svoj užas shvatim da na sebi imam plave traperice koje sam zaboravio zamijeniti crnim hlačama!

– Ostanem sjediti, režiser me drži u kadru i dodam što mi je prvo palo na pamet: ‘Poštovani gledatelji, od ovog trenutka Jugoslavenska radiotelevizija započinje emitiranje izvanrednog programa.’

– Izvanredni program trajao je oko pet dana. Uglavnom, 90 posto programa popunili smo prikazujući dokumentarne i igrane filmove o Titu. Televizija Beograd nije htjela preuzeti našu objavu vijesti. Oni su je emitirali 30-ak sekundi poslije nas.

Sve evropske televizije, od Austrije, BBC-a, Njemačke, Švedske – njih tridesetak – prenijele su tu vijest. Svijet je bio iznimno zainteresiran. I na Euroviziji su objavili kako čitam vijest o Titovoj smrti s velikim naslovom “Tito je mrtav”.