Istinita priča o Hariju Džeksonu posljednjem režiseru western filmova iz BiH

U arhivi Infobiroa pronašli smo tekst “Istinita priča o Hariju Džeksonu” autora Almira Panjete koji je objavljen u 17. septembra 2012. godine u magazinu “Slobodna Bosna”.

Tekst prenosimo u cjelosti i bez intervencija.

Čađavi voz “Ćiro” vuče se uskotračnom prugom od Bijeljine prema naselju Jabanuša. Kraj je sedamdesetih, ili početak osamdesetih. Stariji čovjek čita Oslobođenje, mladić u kupeu odmjerava djevojku koja sjedi naspram njega dok kondukter stoji na prozoru pušeći cigar duhana i čekajući nove putnike kojima će poništiti kartu.

U jednom momentu tišinu remeti topot konja i pucnjava iz pištolja. Voz napadaju desperadosi! Slijedi žestoka borba, jedan od desperadosa sa voza skače na konja, a sve prekida bijeljinski fotograf, scenarista i režiser western filmova Hari Džekson, koji je nezadovoljan doskokom glavnog glumca.

Voz staje, vraća se stotinjak metara nazad i scena se ponavlja. I tako desetak puta dok sve ne bude savršeno, onako kako je Hari namislio. Niko od putnika se ne buni, skoro da su navikli na napade desperadosa ili Indijanaca na zaravni kod Jabanuše kojom je prolazio “Ćiro”.

Niko sa sigurnošću ne zna reći koliko je western filmova snimio za života Aljuš Musli, poznatiji pod imenom Hari Džekson, imenom koje je za života upisao u ličnu kartu i koje stoji na njegovom mezaru u bijeljinskom naselju Selimovići. Džekson je rođen u mjestu Poroj kod Tetova u Makedoniji 1944., a s ocem Džemilom i braćom Fehmijom i Arifom u Bijeljinu, u kojoj će provesti ostatak života, dolazi 1952.

Fotografski zanat izučio je kod poznatog bijeljinskog fotografa Vlade Korde, poslije čega ‘60-ih otvara foto-studio iznad kojeg je stajala tabla s natpisom „Foto režiser westerna Hari Džekson“. Emir Musli se svoga amidže Harija, u čijoj radnji bi radio ljeti na raspustu, sjeća kao dobrog čovjeka koji je često bio „na svoju ruku“.

“Volio je westerne, sve što je zaradio ulagao je u snimanje kratkih filmova koje je uglavnom prikazivao na projektoru u svojoj radnji. Išao je i u Zagreb na festival smijeha i još ponegdje, ali najčešće su se raja skupljala na projekcijama u njegovoj radnji. Mislim da mu nije bilo teško skupiti glumce, rado su mu se raja odazivala, a Romi iz okolice su najčešće glumili Meksikance…”, prisjeća se Emir, a o Hariju je rado govorio i Samir Musli, kojem je on također amidža i koji danas živi u Švedskoj.

Hari se u kaubojce zaljubio još kao dječak. Novca za kino nije uvijek bilo, pa bi se on i nekoliko drugara „učipili“ za jednu kartu, izabrao bi se onaj koji zna najbolje prepričati film, uz pucnjavu, bacanje na pod kad glavni junak pogine i ostale filmske dodatke, i taj bi išao da gleda posljednji western hit.

Kad je Hari počeo da radi i zarađuje kao vlasnik foto-studija, sav novac ulagao je u kasete, opremu, ali i u scenografiju te što autentičniju odjeću za svoje glumce, kako bi sve bilo što uvjerljivije. I bilo je. Dobio je dvije kćerke i dao im „kaubojska“ imena: Dženeta i Virdžinija. Treća se zove Dženana, valjda se supruga Bahrija uspjela izboriti za kompromis.

Tih godina prizor kauboja koji prolaze kroz Bijeljinu u potrazi za najbližim saloonom nisu nikoga iznenađivali, a Hari je brzo postao poznat širom Jugoslavije, o njemu su pisani novinski članci, analize u Dugi, a Emir Kusturica s o njemu je snimio dokumentarac s kojim je primljen na filmsku akademiju, odsjek režija. Inserti su, uz Kusturicino dopuštenje, kasnije korišteni u seriji „Praški student“ u sceni kad se glavni junak upisuje na Prašku akademiju. Hari Džekson imao je zapaženu rolu i u filmu Miris poljskog cveća Srđana Karanovića zajedno sa drugim umjetnicima-čudacima, poput kultne pjevačice Mice Trofrtaljke.

Hari je iz westerna crpio životnu filozofiju i osjećaj za pravednost, nije volio vlast u bilo kojem obliku i bio je uvijek kontra sistema. Najviše je mrzio opštinare.

„Kad sam prvo ljeto došao da radim kod njega, rekao mi je: ‘Ako ti uđu ovi s tašnom, to su opštinari. Ako ti kaže dobar dan, ti šuti. Ako ti ne kaže ništa, napadni ga što ti nije rekao dobar dan’. Kažem mu, ‘znači kako god bude da ih zajebavam’, a on klimne glavom i ode“, prisjeća se Emir.

Kaže kako je sličan stav Hari imao i prema milicionerima. Nije mu bilo jasno kako se neko može pozdraviti s milicionerom i govorio je. „Kad god vidim milicionera, ja se uhvatim za muda!“. Iako je bio uvijek kontra sistema, sa sistemom nije imao problema. Pa ni kada je došao da zatraži novo, američko ime.

Fotografskim poslom bavio se korektno, radio fotografije za dokumente i porodične fotografije, ali kako je volio retuširati i uljepšavati ljude na fotografijama, njegova braća nikad se nisu fotografisali kod njega.

Harijev osjećaj za kaubojsku pravičnost ipak nije bio moćniji od zla koje je pogodilo BiH u aprilu 1992. godine. Aljuš je pukom srećom preživio pad Bijeljine u ruke Arkanovih jedinica i uspostavljanje Srpske Republike, ali se vrlo brzo zamjerio sistemu. Iznio je zvučnike pred kuću, i s njih glasno puštao Radio Sarajevo.

To se njegovim novim sugrađanima nije nimalo svidjelo, pa je treći-četvrti dan njegovo dvorište poletjela bomba, a za bombom su upali specijalci koji su ga optužili da je on bacio bombu i da je odgovoran za izazivanje opće opasnosti te priveli u policijsku stanicu.

Kod njega su pronašli veliki broj naoružanja: koltove, vinčesterke, redenike i druge filmske rekvizite s kojima je Hari godinama snimao filmove. Kako se specijalci nisu puno razumjeli u filmsku umjetnost, oružje je shvaćeno ozbiljno, pa su pojačali batinanje.

U stanici ga je prepoznao vojvoda Mirko Blagojević koji je iz Bijeljine, pa je tražio da ga puste. Do tada su ga već bili pretukli, bio je sav u krvi i modricama, pa su ga poslije morali zamotavati i u teleće kože kako bi mu se koža oporavila.

Kad se oporavio, Harija su mobilisali i poslali ga na front. Nakon što je nekoliko puta išao na ratišta, dezertirao je, pa su ga uhvatili i poslali u Pelagićevo na kopanje rovova. Nakon što je „odslužio“ na kopanju, pustili su ga, a u međuvremenu mu je stan zaposjeo izvjesni Borko iz Službe državne bezbjednosti. Hari je, prgav po prirodi, došao i „rondao“ novim ukućanima, ali njima se to nije svidjelo pa mu se poslije toga na nekoliko dana izgubio svaki trag.

„Tražili smo ga u policiji, pa su nas uputili u SDB, i niko nije znao ništa o njemu. Ipak, jedne večeri se pojavio u gradu. Kaže, oteli ga neki momci i držali ga nekoliko dana u nekoj napuštenoj kući u Posavini, ni sam ne zna tačno gdje“, priča nam Emir.

Kako se iz Bijeljine moglo izaći za određenu svotu novca, Hari je našao čovjeka i platio mu da izbavi njega, suprugu Bahriju i kćerke, pa su krenuli ka Subotici. Kod Subotice im je „veza“ tražila još novca da ih ne bi vratio u Bijeljinu, pa je tu Hari izgubio živce, dao novac za ženu i djecu koje su uspjele stići do Njemačke gdje i danas žive, a on se vratio nazad u Bijeljinu. Kuću nije uspio vratiti, pa se uselio u jednu napuštenu i staru, oronulu kuću.

U to vrijeme, prisjećaju se Harijevi rođaci, Hari se povukao u sebe, slabije izlazio, a tokom cijelog rata nije uzeo foto-aparat u ruke. Filmove je bio zazidao ispod terase, ali su vojnici u potrazi za zlatom i novcem pronašli „logu“ misleći da će naići na dragocjenosti i tu je najvjerovatnije uništen najveći dio njegove filmske arhive. Do kraja rata Hari je imao sukob i sa Vojkanom Đurkovićem koji je bio poznat kao organizator izvođenja ljudi iz kuća i odvođenje na razmjene. Kad ga je jednom prilikom sreo, Hari ga je “pozdravio”:

“Đe si đubre?”

“Trebalo bi tebe, Hari, skratiti za glavu!”, kazao mu je Vojkan, koji je nizak rastom, a Hari mu je odgovorio:

“Vidim, ti si već skraćen!”

Dejtonski sporazum i kraj rata Hari je dočekao u staroj kući, a osokoljen potpisivanjem mira sve češće je odlazio do svoje stare kuće kako bi poručio da će se uskoro vratiti. Povratak kuće nije dočekao. Umro je 16. avgusta 1999. godine, a sahranjen dva dana kasnije na mezarju Selimovići.

“U Bijeljinu se vratio jedan naš rođak, bio je bez ičega, pa smo se skupili svi da mu se nešto napravi na jednom placu. Izljevala se ploča, tu je bio i Hari, odjednom ga je presjeklo, pao je i umro na licu mjesta. Pukla mu je stomačna aorta…”, priča nam Emir. Bio je to kraj bijeljinskog zaljubljenika u westerne, iako su mnogi očekivali da će se, kao u jednom od svojih filmova, u kojem je kao djevojčica glumila njegova kćerka Virdžinija koja se rasplakala u sceni njegove pogibije, Hari pridići i reći:

“Virdžinija, sine, to je samo film…”