Ispričao kako je na respiratoru: “Pripremili su me za intubaciju, idućih 6 dana se ne sjećam”

“Sredinom marta, tačnije 16. marta, primljen sam u bolnicu jer sam se zarazio koronavirusom. Imao sam više simptoma koji se inače vežu za gripu – povišenu temperaturu, groznicu, bolove i umor. Najgore je, međutim, bilo što sam teže disao”, piše u kolumni za The Washington Post 44-godišnji Amerikanac David Lat, osnivač internet portala “Above the Law” (Iznad zakona) i poslovođa kompanije Lateral Link koja se bavi regrutiranjem stručnjaka za pravo.

“Stanje mi je bilo stabilno prvih nekoliko dana, no svejedno sam primao dodatni kisik. Zdravlje mi se pogoršalo 20. marta i te sam večeri doznao da ću biti intubiran, odnosno stavljen na respirator. To me je prepalo. Nekoliko dana prije te spoznaje, nakon što sam primljen u bolnicu, moj me je otac, inače doktor upozorio: ‘Bolje ti je da te ne stave na respirator. Ljudi se nakon toga ne vraćaju’.”

Lat kaže da prije pandemije koronavirusa uopće nije razmišljao o respiratorima. Smatrao ih je opskurnim medicinskim uređajima koji pomažu pacijentima da dišu. “Respirator je fascinirao Sjedinjene Američke Države, a istovremeno je i kontroverzan”, kaže Lat. “Mnoge se pacijente koji obole od težeg oblika bolesti COVID-19 mora spojiti na respirator jer inače neće preživjeti.”

Dok su ga medicinske sestre pripremale za intubaciju, Lat si je govorio: ‘Moj čas još nije kucnuo’.

“Moj muž i ja imamo dvogodišnjeg sina. Želim biti prisutan kada maturira, kada diplomira. Ako se ikada bude vjenčavao ili imao djecu, želim biti tamo. Počeo sam moliti “Zdravo Marijo” i ponovio to više puta”, piše Lat.

Ne sjeća se intubacije

“Intubacije se ne sjećam najbolje. Moja anesteziologinja imala je blagi karipski naglasak i autoritativan nastup koji je ulijevao povjerenje. Činilo mi se kada je u sobi bilo barem 10 ljudi, no vjerovatno ih je bilo svega pet. Osjetila su mi bila preopterećena pa nisam znao što je istina. Ubrzo nakon što su mi dali anesteziju, zaspao sam.”

Lat je idući šest dana proveo na sedativima, praktički u snu. Respirator je disao umjesto njega. “Iz tog se perioda ne sjećam ničega. Kasnije sam doznao da neki pacijenti tokom boravka na respiratoru imaju noćne more i halucinacije. Tu sam, čini se, sreće”, dodao je.

“Moji su se doktori uskoro našli u nedoumici – hoće li me skinuti s respiratora kako bi vidjeli mogu li sam disati ili će mi napraviti traheotomiju, što bi značilo da će mi zarezati vrat kako bi cijev za disanje stavili direktno u moj dušnik. Nakon što su napravili nekoliko testova, odlučili su me skinuti s respiratora. Ekstubacija je uspjela, a ja sam pomoću dodatnog kisika mogao samostalno disati”, piše Lat.

“Kao pacijent kojem je respirator spasio život, smatram da je sramota da se u našoj bogatoj zemlji uopće raspravlja o mogućnosti da neće biti dovoljno respiratora. Moramo osigurati da svako može doći respiratora ako mu on treba jer će samo tako imati šansu preživjeti. Ja bih znao jer ne bi preživio bez respiratora.”

Život nije isti

Lat kaže da mu se život nakon te epizode u intenzivnoj njezi promijenio.

“Mnogi pacijenti koji prođu tretman na respiratoru razviju dugotrajne fizičke, mentalne i emotivne probleme – teže primaju i obrađuju informacije, ostanu bez posla, padnu u depresiju te razviju posttraumatski stresni poremećaj”, kaže Lat.

“Naprimjer, moja pluća moraju ojačati jer sada ostanem bez zraka čak i nakon manjeg napora. Prije sam trčao maratone, a sada se ne mogu popeti uz stepenice bez da se ne uspušem. Kada se tuširam, ne mogu stajati cijelo vrijeme već moram povremeno sjesti na plastičnu stolicu koju sam stavio u kadu. Kako sam na respiratoru bio skoro sedmicu dana, moje su glasnice oštećene, a glas mi je hrapav. Moj je logoped optimističan i misli da šteta nije trajna. Vrijeme će pokazati”, nastavlja Lat.

“Ne žalim se. Jako sam zahvalan što sam živ. Za to se mogu zahvaliti respiratoru.”