Ispovijest žene koja je sa šest godina postala seksualna robinja

Šef ove mreže pedofilije bio je belgijski ministar. Klijenti su bili pripadnici elite”, započinje svoju priču Anneka Lucas koja je otvorila dušu u okrviru socijalnog projekta “Prava žena, prava priča”.

Njenu životnu priču vam prenosimo u cijelosti…

Prepoznala sam neke ljude s televizije. Njihova lica su bila poznata svima, dok sam se ja suočavala s mračnom stranom njihove ovisnosti – ono što nitko ne bi vjerovao da kod takvih ljudi postoji. Bila sam s puno ljudi iz VIP tabora, pa čak i s nekim članovima kraljevske obitelji.

Negdje oko mog šesnaestog rođendana, 1969., uzeli su me za orgijanje po prvi put, u nekom dvorcu. Vezali su me povodcem za pse i natjerali me da jedem ljudski izmet. Nakon što su me ostavili da ležim u toj gadosti, osjećala sam se tako poniženi, morala sam učiniti nešto da spasim svoju dušu, ili da samo umrem. Sama sam sebe odgajala, cijeli život sam gledala bizarnu masu aristokrata koji su obučeni kao hipiji kojima je trip glazba služila za zabavu za vrijeme seksualnih aktivnosti, gutali su tablete i pušili marihuanu.

Bila sam stalno u strahu, tresla sam se, ali je moje tijelo bilo tako mirno trentak prije nego što sam čula hitac, i u jednom trenutku sam čula glas kao da taj glas nije bio moj, ali je govorio da će svi oni otići u zatvor. Čudna muzika se širila atmosferom i brojni su ljudi bili previše drogirani da bi me primijetili.

Jedan čovjek, obučen poslovno, uhvatio je moj pogled. Izgledao je uplašeno, ali je zadržao pogled neko vrijeme i činilo mi se da je obratio pažnju na mene. Zatim je otišao. Nikad g više nisam vidjela u blizini, ali sam ga godinu dana kasnije vidjela na TV-u. Postao je istaknuti belgijski političar. U toj atmosferi, netko od njih me odveo do krova. Bila sam sigurna da će me ubiti, ali umjesto da ubiju mene, pokazali su mi tijelo mlade žrtve koja je ubijena onim metkom kojeg sam čula.

Morala sam ostati mirna iako sam u sebi vrištala. Radnim danom sam išla u školu, tamo sam bila jako sramežljiva i imala sam samo nekoliko prijatelja. Sjećam se da sam uvijek u školi imala takve situacije zbog kojih sam bila jako nesigurna u sebe – kad bi mi postavili neko pitanje, ja ne bi nikad znala odgovor i sva djeca bi mi se smijala.

Bila sam niko i ništa u školi, a ni kod kuće se nitko nije brinuo o meni. Više pažnje su mi poklanjali kao robu. Osjećaj da vas vide kao prelijep, senzualni objekt tako moćni ljudi koji imaju visoke standarde je bio jako dobar.

Samo to je bilo pozitivno u mom životu i samo me je to održavalo. Kad sam imala 10 godina, novi je posjetitelj doveo svog sina koji je imao 20 godina. Bio je visok, plav i imao plave oči. Nasmijala sam se jer mi se svidio, a on me nazivao pogrdnim nazivima. Pitala sam ga :

“Ti stvarno misliš da se meni ovdje sviđa?”, nakon čega je uslijedilo ono što i uvijek – zlostavljanje. Zaljubila sam se u njega, a isti je taj dečko godinu dana kasnije kad su me krenuli ubiti, jer više nisam bila korisna ljudima koji su vodili ovu mrežu, samo hladnokrvno stajao, gledao i smijao se.

Sve je prevršilo svaku mjeru. Žestoki ponos koji sam odjednom osjetila je probadao moje tijelo. Osjetila sam cigaretu kako gori na mojoj podlaktici. Moje živahno tijelo kao da je umrlo.

Misao “ne trebaš mi” me je preplavila i postala je Ja, sve što sam vidjela bila je ljubav koju sam osjećala, a ne bol koju mi je nanosio. To se događalo negdje 1974., kad su me odveli u malu sobi i vezali me. Čovjek koji me mučio bio je jedan od optuženih za pedofiliju, slučaj za koji se vjerovalo da će podići svijest i raskrinkati sve mreže, no to se nije dogodilo.

Trebala sam umrijeti te noći, ali sam spašena u zadnji trenutak. Dok su me mučili neki je mladi čovjek pregovarao s političare i dogovorio se s njim da će raditi za njega i pokrivati ga u zamjenu za moj život. Rekli su mi da o tome što su me umalo ubili šutim zauvijek.

Trebalo mi je 40 godina da progovorim. Godine 1988., kad sam imala 25 godina i šetala ulicama Los Angelesa osjetila sam miris ljudskog izmeta koji me je vratio u sjećanja ponižavajućeg djetinjstva. Identificirala sam se s tim iskustvom, a sram je bio ogroman.

Nisam bila spremna na novi život, sjećanja iz podsvijesti su još nailazila. Trebalo mi je još nekoliko godina, još mnogo sati psihoterapije kako bi s nekim podijelila sve ono što me muči. Odlučila sam svoje iskustvo podijeliti s ljudima jer mislim da je svijet spreman suočiti se s time što živi u tami.

Ovakve se stvari moraju znati ako mislimo živjeti kao ljudi. Svi koji su preživjeli incest, seksualno zlostavljanje ili bilo koju vrstu takve ugroženosti, imaju moju snagu. S obzirom da bolujem od PTSP-a, još uvijek sam uznemirena kad čujem neku techno muziku i uznemirim se oko bilo čega što me podsjeti na djetinjstvo. Ulažem puno energije da bih preživjela ne samo fizičko nasilje, već i ono psihičko – nošenja sa sramom.

Živim dane pokušavajući se izliječiti od seksualnog zlostavljanja koje zahtijeva sto puta jaču snagu od bilo čega drugog. Svjetski vođe, korumpirani političari i moćnici koji zlostavljaju djecu su sigurno kao djeca imali neke traume, a još uvijek nisu odrasli i prebrodili ih te se nesvjesno na taj način osvećuju nekom. Oni nisu hrabri. Oni koji su osjetili zlostavljanje bi se trebali usmjeriti na preživljavanje i jačanje sebe, kako bi se borili i uspjeli u tome.