Ispovijest Senade nakon smrti Nazifa: Kad je umro ne znam jel imao 40 kila

Umro je Nazif Mujić iz Poljica. Svega je u tih 48 godina stalo – života u blatnjavom naselju, ali i blještavila festivala. Sreće zbog rođenja djece i muke da im osigura barem obrok na stolu. Otpada koji je skupljao po deponijama i srebrenih medvjeda koje je osvajao u Berlinu.

Iza Nazifa je ostalo četvero djece – najstarijoj djevojčici Šemsi je 12 godina, najmlađoj Mineli sedam mjeseci. Sandra ima 10 godina a Danis uskoro puni šest. Ostala je i Senada Alimanović – od koje je sve i krenulo, nakon što je izgubila trudnoću pa joj doktori nisu željeli pomoći jer nije imala novac, piše Žurnal.info.

Svako svoje pare traži

Senada i Nazif vratili su se porodicom iz Njemačke dvije sedmice prije njegove smrti, nakon neugodnog iskustva tokom kojeg su završili i u zatvoru

– Nije mi se prvo išlo za Berlin, ali odem radi Nazifa, imao je želju da vidi snahu svog sina iz prvog braka. Bili smo nekih par dana i kažu oni da idemo na azil. Kažem prvo, “ma neću ja azil, ova Njemačka više nije ko što je bila prije”…. nisam ja još tada znala da sam dužna te pare ubanske od prevoza. Nagomilale su se kamate na to i bilo je dvije hiljade eura. Kad smo predali papire, došla je policija, kaže: “Vi ste dužni pare, ili platite ili idite u zatvor.” Nisam imala te pare tako da je došao neki kombi po nas, stavilo nas u zatvor. Ovu su mi najmanju tada htjeli uzeti, mislila sam da ću se onesvijestiti.

Dug je platio Nazifov sin iz prvog braka, pa se porodica vratila u Poljice:

– Svak svoje pare traži, džaba što su to djeca. Zvali su ga non stop da vrati pare, on je samo na to mislio, mislio…. u kući nema ništa, ljudima dužan, bolestan, uslove nikakve nije imao. On se meni ništa nije jadio da ga to boli, ali znao je on svoje.

Nazif je umro u kući, tokom noći, pred porodicom:

– Mislim da sam trebala iz istih stopa dobiti i ja taj isti moždani. Vjeruj mi, kažem ti ko sestri, lakše bi mi bilo da je umro u bolnici, nego kraj mene i djece.

Kratko vrijeme izgledalo je da će ipak i Mujićima krenuti nabolje. Senada se već vidjela u pristojnoj kući ili stanu, nije ni važno, samo da je izvan blatnjavih i hladnih Poljica:

– Nazif je uvijek meni pričao: “Eto, Senada, sad će nam Bog dati, biće bolje”. Pričali smo da ćemo izaći iz tog sela, da će djeca bolje da žive, da ne rastu u tim šumama. I ja sam se nadala da će biti bolje, da ćemo imati neku kućicu, kao što su nam i obećavali…. svašta sam nešto mislila, ali nikad ništa.

Lijepo ti je

Nadala se da će biti bolje i zbog medija, pozivnica, crvenih tepiha:

– Bio je Nazif u Berlinu, a bili smo i u Sarajevu, i to je bilo ko’ festival. Bilo mi je lijepo, i u Sarajevu i u Berlinu. Kad izađeš malo iz kuće, promijeniš, lijepo ti je, mi smo žene uvijek zauzete.

Iako je za nju cijeli taj svijet bio potpuno nov, a u šetnji tepihom imala je i tremu, kaže da joj se dopalo:

– Toliki svijet, toliki narod, nije zgodno. Ja sam imala tremu, svakaki narod oko tebe, a ima i onih koje ne razumiješ. Pa ideš s ljudima ‘vamo, ideš tamo, pa i uživaš, pa svašta nešto. Sve ljudi pozitivno i lijepo pričaju.

Za šetnju crvenim tepihom u Sarajevu nije imala haljinu. Na fotografijama koje prikazuju porodicu tog dana Senada u posuđenoj haljini drži Danisa, tada bebu, bez cipelica, samo u frotirnim čarapicama:

– Na festivalu u Sarajevu nije bila moja haljina, morala sam vratiti. Imaju neki kao butik, oni ti daju, obučeš i poslije vratiš. A u Berlinu – e to sam ja sebi kupila haljinu.

Nazif se, priča, nadao, biće bolje. Gostovao je u emisijama, putovao, a nju nisu mnogo pitali. To joj nije ni smetalo jer je, objašnjava, njen suprug ipak bio školovaniji od nje. Bio je, kaže, poznato lice:

– Nema gdje nas nisu zvali. A on je jadnik svuda išao i sve mislio izaći će iz ovog života. Ne bi ja to mogla izdržati da idem po onim emisijama, pošto imam i sitnu djecu, nisam ni pismena toliko kao on.

Da je Nazif “neki drugi čovjek bio”, analizira Senada, dobio bi “kule i gradove”:

– Da li je to što je on Rom, ne znam, ali najviše sumnjam na to.

Tada je sav taj svijet za nju bio nov, a danas bi, kaže, bila pametnija:

– Ja tada nisam znala ništa o filmu. Sada da snimam neki film ja znam sve što treba i kako ide, a tada nisam znala, jer nisam hodala, nisam svijeta prošla. A već sada znala bih nešto. Tada me je mogao zajebavati kako je htio.

Nije joj bilo lako evocirati uspomene na gubitak trudnoće:

– Sve sam radila, slušala upute, hodala po bolnicama, Tuzla, Sarajevo, Modriča, Doboj…. sve vraćam sugestiju što sam svoje dijete izgubila i patila. To sam već bila zaboravila a vraćali su me na iste stope.

Oko Senade se u Poljicama okupio veliki broj Nazifove rodbine. Nju je ipak strah kako će sama podići četvero djece jer zna da je ova pažnja kratkotrajna. Strahuje i od toga da će biti izbačena iz kuće u kojoj sada živi zbog neriješenih imovinskih odnosa. U vrijeme naše posjete djeca su bila bolesna, ali nisu imala adekvatnu odjeću. Pitanje je i da li će se redovno školovati.

Danis bi u septembru trebao krenuti u prvi razred a djevojčice sada, kaže Senada, nema ko voditi u školu. Nema ni ono malo novca koje je Nazif sakupljao tražeći željezo. Sama ne može raditi jer nema kome ostaviti bebu od sedam mjeseci:

– Nemam ništa, pričam ti ko sestri. Da hoće malo izrasti da idem tražiti nešto da radim.

Lakše je razbiti atom

Nazifov rođak Mehmed Mujić, član Vijeća nacionalnih manjina FBiH, pomogao je da se Nazif ukopa, a sada poručuje kako bi opština, društvo, država, centri za socijalni rad… morali riještiti očajnu situaciju ove porodice:

– Ja predlažem stalna novčana sredstva od 500 KM, to je za državu ništa a ovoj ženi i djeci bi omogućilo život.

Ako ništa, smatra Mehmed, društvo to duguje Nazifu:

– On je ipak bio ambasador koji je predstavljao BiH i dobio najveće priznanje na Balkanu. To je jedan od pozitivnih primjera Roma koji su svojim trudom doprinijeli razbijanju predrasuda. Kao što je poznati Albert Ajnštajn rekao, lakše je atom razbiti nego same predrasude o Romima. A Mujić Nazif na Berlinaleu je razbio taj atom i pokazao da su Romi uspješni i da žele da rade. Ja šaljem poruku državi Bosni i Hercegovini da o ovoj porodici nema ko da brine, i da treba preuzeti obavezu i odgovornost.

Mehmed ima preporuku i za festival u Berlinu:

– A preporuka i Berlinaleu – da finansira porodicu Mujić zbog opstanka porodice i nastavka promocije filma, i očekujemo da ova djeca nastave glumačku karijeru.
Ovo treba, poručuje Mujić, “interventno riješiti”.

Kao dug koji želi vratiti Nazifu, Mehmed će u muzej koji planira otvoriti, a koji će biti posvećen uspješnim Romima pokušati vratiti i skulpturu srebrnog medvjeda:

– Među tim uspješnim biće i Nazif.

Prije smrti, priča Senada, Nazif je jako smršao:

– Ne znam je li imao i 40 kila.

Zadnje sedmice osjećao je stezanje u prsima, povraćao je, ali nije želio doktoru:

– Uvečer je došao, sjedi, udara se po prsima, nije dobro. Nisam se nadala nikad da će mu biti taj noć nešto.

Senada je nakon suprugove smrti u jako teškom stanju – emotivnom i finansijskom. U okruženju koje često nije prijateljski nastrojeno prema ženskoj djeci, čija osjetljiva dob tek dolazi, sama sa četvero djece, bez prihoda i bilo kakve pomoći. Sa Nazifom je za nju umrla i nada da će njoj i njenoj djeci uskoro biti bolje:

– Nisam tražila da budem bogata. Ali hajde da i moja djeca žive.