Hrvatska
Ispovijest radnika koji je odselio u Dansku: Čudim se što sam toliko dugo trpio
”Pošteno ću raditi kao i cijelog života, a što je najvažnije – prvi put u životu ću biti i pošteno plaćen”
Njemačka je, egzaktno je dokazano, kod Hrvata bila i ostala najčešći odabir za rad u inostranstvu.
Međutim, u posljednje vrijeme dopiru priče o mnogima koji su uspjeh i sreću pronašli na drugim destinacijama. Tako portalu splitskidnevnik.hr iz Danske javio Franko F. (46), koji je u kraljevinu otišao prije dvije sedmice.
“Hladno je, vlažno, sunce se rijetko vidi, ljudi nisu baš pristupačni, ali opći dojam odaje stabilno društvo i uređenu državu. Još se nisam prihvatio učenja jezika, pa mi je zasad najveći problem previše slobodnog vremena. Počinjem raditi 1. februara, a posljednjih 10 godina mi je radni dan u prosjeku trajao 16 sati. Ovaj višak slobodnog vremena mi je svojevrsni šok. Ne znam šta da radim s njime i kako da ga ispunim”, kaže Franko.
No i kada uskoro počne raditi u firmi za instalaciju ventilacijskih i klimatizacijskih sistema radni dan će mu biti upola kraći, a plaća četverostruko veća od one koju je imao u Hrvatskoj. Osim što je vodio većinu posla u firmi jednog privatnika, morao se baviti raznim obavezama koje mu nisu bile u opisu radnog mjesta. Rijetke slobodne dane koje bi povremeno dobivao, većim je djelom morao potrošiti na rješavanje papirologije i raznih dozvola. Bilo je godina kada uopće ne bi dobio godišnji odmor, a u najboljim slučajevima “gazda” bi ga nagradio s 5-7 dana koje bi mogao provesti s porodicom.
“Iako mi je do radnog mjesta trebalo tri i pol sata vožnje trajektom i kombijem, zbog prirode posla sam stalno noćio na otoku. Tako da su posljednjih deset godina djeca praktički odrastala bez mene, iako sam bio jako blizu. Sada sam hiljadama kilometara daleko od njih, ali paradoksalno je da je situacija ista kao i kad sam bio udaljen samo 50 kilometara. Umorila su me lažna obećanja da će se stvari promijeniti. Kada se osvrnem čudim se što sam toliko dugo trpio izrabljivanje. No kao i većina Hrvata koji imaju djecu i kredit, nisam mogao birati, morao sam čuvati posao, jer se novi teško nađe”, nastavlja Franko.
Kada se napokon odlučio na drastičnu promjenu, popričao je sa suprugom koja ga je podržala. Djeca su već odrasla pa su razumjela očevu odluku. Franko je potom obavio svu potrebnu papirologiju, kupio kartu za avion i odletio u Dansku. Zasad ne planira polagati temelje za život u kojem bi mu se naknadno pridružio ostatak porodice. No ne isključuje i tu mogućnost.
“Osim posla koji me je satirao psihički i fizički, najviše me iritirala cjelokupna situacija u državi. Ili je bolje da kažem u tragikomičnoj verziji države. Ponekad bih poželio instant lobotomiju, pa da ne razumijem ni slova od svega što pročitam u novinama i čujem na televiziji. Pokušao sam se distancirati od svega, ali od tolike količine laži, prevara i izdaja nemoguće je pobjeći. Možda me u Danskoj spašava nepoznavanje jezika, ali i bez toga razlika u životu je nemjerljiva. Na kraju krajeva ovdje sam došao kako bih zaradio, otplatio kredit i lakše školovao djecu. Pošteno ću raditi kao i cijelog života, a što je najvažnije – prvi put u životu ću biti i pošteno plaćen”, optimistično je Franko završio svoju emigrantsku ispovijest.
